“Time is my friend, my friend…” – nekada je dovoljno da te samo jedan stih potakne da napišeš nešto o nekom albumu.
Bezbroj stihova u svojoj dosadašnjoj karijeri napisao je Willie Nelson, ali čim sam prvi put pustio njegov najnoviji album “Ride Me Back Home”, sedamdeset i neki u njegovoj dugogodišnjoj karijeri, znao sam da moram napisati koju riječ.
“Time is my friend, my friend…” iliti slobodno prevedeno, “vrijeme je na mojoj strani prijatelju“ odmah mi je to bilo nešto posebno. Naravno da ovo pije vode samo u kontekstu toga da je autor ovoga izuzetnog stiha jedan više nego vitalni osamdesetšestogodišnjak koji je većinu svoga života proveo u glazbi i kako kaže još jedan od njegovih stihova koji ga možda i ponajbolje opisuje “on the road“.
Kao što se nedavno na “Last Man Standing”, još jednom svom odličnom albumu, referirao na život i to što lagano ostaje bez prijatelja i dragih ljudi koji su ga pratili kroz život, ali to mu ni najmanje ne kvari užitak daljnjeg življenja, tako se na ovom albumu nastavlja kroz stihove osvrtati na vrijeme koje je prošlo i na vrijeme koje dolazi, a ne znamo što donosi.
Upravo to isto vrijeme Willie kao da izaziva i govori mu da koliko god da ga je puta do sada pobijedio svjestan je toga da je ipak krajnji pobjednik unaprijed određen.
“… I say, come on time, I’ve beat you before
Come on time, what have you got for me this time?…
… Time, as you’ve passed me by
Why did you leave these lines on my face?
You sure have put me in my place
Come on time, come on time
It looks like you’re winning the race…“
U svome klasičnom stilu ovaj put se Willie na albumu s jedanaest pjesama dohvatio i nekoliko obrada pa je tako naslovna stvar napravljena u suradnji sa Sonnyjem Throckmortonom, “My Favorite Picture of You” i “Immigrant Eyes” pjesme su Guy Clarka, a predivna “Just the Way You Are” stara je uspješnica Billy Joela.
Buddy Cannon je naravno tu i dalje i to još odavno i to se ne mijenja, a na albumu se nakratko pojavljuju i Williejevi sinovi Lukas i Micah koji imaju i svoje zasebne glazbene karijere.
Albumom “Ride Me Back Home” kompletirana je takozvana “Mortality Trilogy“ koja osim njega uključuje još i “God’s Problem Child” i već spomenuti “Last Man Standing”, a bavi se u neku ruku samim životom, njegovim neumitnim prolaskom i dolasku na kraj puta.
“I got one more song to write
And I’ve got one more bridge to burn
I’ve got one more endless night
One more lesson to be learned
One more hill to climb
And it’s somewhere in my mind
I’ll know it when it’s right
I’ve got one more song to write“
Još je ostalo dosta toga nedovršenog u Williejevom životu, još je u tom čovjeku puno elana i za nadati se je da nije ostala još samo ta jedna pjesma za napisati i još samo jedan most za spaliti za sobom, nego da ćemo ga ipak još doživljavati neko vrijeme. Stihovi, predivni stihovi, ono su najbolje što nam Willie podari s vremena na vrijeme, a njegov onozemaljski anđeoski glas je nešto što tim istim stihovima daje jednu drugu dimenziju.
“Stay away from lonely places
Just follow the crowd
And stay around familiar faces
Play the music loud
Be seen at all the parties
And dress yourself with style
And stay away from lonely places for awhile“
Što će nam Willie sljedeće prirediti to zna samo on. Prije ovoga albuma izdao je album s obradama Franka Sinatre, a nakon ovoga možda nas čeka nešto sasvim drugačije. Što bilo da bilo siguran sam da ćemo opet uživati kao što u životu uživa i ovaj stari maher. Svake godine barem jedan, dva albuma, svake godine turneja i na kraju povratak na ranč. Tako se živi, tako se uživa.
“Ride me back home to a much better place
Blue skies and sunshine and plenty of space
Somewhere where they would just leave you alone
Somewhere that you could call home
And you would just ride me back home“
Uživajte i vi u još jednom odličnom albumu Willie Nelsona jer nikada ne znate što vam donosi sutra. Ne može se svatko kao ovaj div nositi sa vremenom, nije vrijeme baš svačiji prijatelj.