Carlos Santana i njegov istoimeni bend ove godine slave dvije važne, ali zapravo potpuno oprečne obljetnice u svojoj dugovječnoj karijeri: pedeset godina antologijskog nastupa na Woodstocku i 20 godina izlaska megasellera “Supernatural”.
Iako je Santana nakon 2010. i očajnog “Guitar Heaven” konačno odustao od koncepta albuma koji su on i Clive Davis uspostavili sa “Supernatural”, nakrcanog poznatim gostima i mahom tuđim pjesmama, “Africa Speaks” predstavlja dosad najjasnije odbacivanje njegovog nasljeđa. Snimljen u suradnji s Rickom Rubinom u njegovom Shangri La Studios, u pitanju je opušteno i vrlo organsko fuzijsko jam rock ostvarenje koje ima daleko više veze s opusom benda iz ranih sedamdesetih nego pop crossoverom iz nultih.
Glavne vrline i mane Santanine glazbe ovdje su prisutne u cijeloj svojoj punini. Kao što zna svatko tko je poslušao više od dvije Santanine pjesme, čovjek jednostavno nije autor, ne zna pisati pjesme i zato je i najveće uspjehe ostvario s obradama ili tuđim materijalom. S druge strane, Santana je vrhunski instrumentalist koji, kad ga se pusti izvan okova čvrste pop strukture, još uvijek pokazuje zavidnu fluidnost gitarističkog stila.
Opisane karakteristike “Africa Speaks” koristi na najbolji mogući način. Nijedna od ovih pjesama ne želi biti singl, nijedna nije pamtljiva na konvencionalan način. Unatoč elementima tipično Santaninog kiča, poput nepotrebne dramatične naracije u uvodu albuma, ovo je za njegove standarde iznimno nepretenciozan album.
Koncept je zapravo vrlo jednostavan – osmeročlani bend svira opuštenu poliritmičnu glazbu, vješto spajajući utjecaje afričkih tradicija, latino stilizacija i više nego dašak jazz fusiona. Rubin cijelu priču drži izvan okvira nepotrebnog loudness wara koji su on i drugi megaproducenti nametnuli mastering inženjerima tijekom nultih pa umjesto zaglušujuće monotone zvučne slike dominira dinamična svirka s bezbroj uspona i padova. Sve to čini ovaj album najboljim Santanim ostvarenjem godinama unazad i razlog za nadu da se sad konačno ostavio popa jednom zauvijek.
Foto: Marylene Eytier