Projekt La Femme bavi se temom ženskog kantautorskog pokreta sve više prisutnog u regiji, ali i stigmatizacijom žena u društvu, shodno tome i u glazbenim okvirima.
Jesu li žene u glazbi ravnopravne muškarcima, kako je biti žena u glazbi, koliko je danas u svijetu glazbe prisutan princip stavljanja tijela ispred glazbe ili princip „vrijediš onoliko koliko dobro izgledaš“? Neka su to od pitanja koja ću postavljati svojim sugovornicama u 10 članaka planiranih do kraja godine u sklopu projekta La Femme.
Nova sugovornica mi je Nina Romić, jedna od prvih kantautorica u sklopu velikog kantautorskog vala, a koja je svojim talentom i iskustvom zasigurno uzor mnogim drugim glazbenicama.
Hvala ti prije svega što si pristala na intervju i sudjelovanje u projektu La Femme. Za početak bih htio tvoj komentar na trenutno stanje po pitanju prava žena u Hrvatskoj, odnosno položaju žena u hrvatskom društvu. Poboljšava li se po tebi slika i osjeti li se određeni napredak?
“Hvala tebi na pozivu. Krećem se u krugovima gdje na sreću ne primjećujem velike razlike po pitanju neravnopravnosti i zahvalna sam na tom osjećaju međusobnog poštivanja i uvažavanja. No, šira slika nažalost nije takva. Iako se dosta priča o položaju žena u društvu zadnjih godina, i primjećuje se poboljšanje, još nije napravljen onaj kritični pomak u svijesti na široj razini. Živimo u specifičnom podneblju gdje se vide ogromne razlike u shvaćanju različitih uloga žena i muškaraca, pogotovo u manjim i u većim sredinama i zato ne mogu ni znati pravo stanje stvari jer živim u urbanoj sredini gdje je nekako uvijek za nekoliko promila bolje. Uvijek postoje “veći” problemi u društvu koji su u fokusu javnosti i ova problematika teško da će biti ikad prioritetna. S druge strane, veliki broj inicijativa i pojedinaca glasno i jasno izražava stavove i time poboljšava opću sliku.”
Ako govorimo o ženama u glazbi, onda mogu reći da je tu slika puno bolja, barem po pitanju kantautorstva. Ti si nekako među prvima započela taj val kantautorica. Što misliš zašto je došlo do ovog vala, zašto to mnogi nazivaju val i kako to da nekako u tome svemu vidimo više žena nego muškaraca?
“Kad se dovoljno dugo uzburkava more tada nastanu valovi. Na sceni koja je sramežljivo i povremeno iznenađivala s tu i tamo nekim osamljenikom s gitarom promjena je bila neminovna. Internet je pokrenuo i ubrzao mnoge stvari. Kantautorska glazba jednostavna je za snimiti i izvesti pred ljudima i mnogi su se i odvažili započeti svoje priče jer su vidjeli da postoji prostor u kojemu se mogu izraziti i to dati drugima. Mislim da je mnogo jakih kantautorica izašlo s odličnim izdanjima zadnjih godina. Jednako tako kao što su mnogi kantautori napravili izvrsne albume. Mislim da je važno osnaživati scenu općenito jer je u ovim uvjetima teško opstati kao glazbenik. I moralno i financijski. One koji su ostali na sceni odlikuje velika upornost, dosljednost i građenje priče. To je nešto što je značajno jer tada publika odrasta sa svojim omiljenim kantautoricama i kantautorima i tu se stvara ogroman prostor za osnaživanje i razumijevanje. I za neke buduće generacije. Fokus medija je oduvijek bio veći ako se radilo o izdanjima protagonistica kantautorske scene pa se i na taj način stvorila priča o ženskom valu. Razumljivo mi je sve to, i da zvučan naslov bolje prodaje priče, no i dalje mislim da pravi pristup problemu ne leži u medijskom forsiranju nazivnika ženskog vala, ženskog pisma, ženskih pjesama, nego o osnaživanju scene općenito, međusobnom uvažavanju i podršci.”
Koliko je teško započeti kao žena u glazbi, mora li trud biti puno veći od muškaraca i jesi li ti imala takvih problema u počecima?
“Nisam se uspoređivala ni s kim dok sam kretala, sve je bilo intuitivno, tako da i ne znam jesam li trebala uložiti više truda nego neki muški kolega u ono vrijeme. Sve čega se sjećam bila je podrška ljudi oko mene. Imala sam sreću biti okružena divnim ljudima, suradnicima, organizatorima koji mi nikad nisu poslali poruku da sam manje vrijedna, sposobna, muzikalna ili nešto četvrto.. Putem je bilo nekoliko njih koji su odškrinuli vrata svog dijametralno suprotnog shvaćanja svijeta i svojih razmišljanja što bi oni napravili da su na mom mjestu, kako bi snimili album, koju haljinu bi trebala nositi na stageu, i direktno ili indirektno mi poslali poruku gdje mi je mjesto, no trudila sam se ne uzimati to k srcu. Naravno, nešto od svega toga me je i rastužilo, no ionako iz svakog iskustva dobiješ ono najbolje za sebe: priliku za rast, i otkrivanje još veće snage i ustrajnosti u sebi. Od početaka u bendu okružena sam uglavnom muškarcima i mogu reći da su mi moji glazbeni suradnici pokazali što znači prava potpora i poštivanje jer sam mogla u svakom trenu sa sigurnošću izražavati ono što jesam. To je jako važno i sretna sam i zahvalna što sam uvijek surađivala s pravim ljudima.”
Koliko su žene u glazbi diskriminirane? Već sam pričao sa Sarom Renar koja je sjajno istaknula onu poznatu tezu da su produkcijske uloge predbilježene kao isključivo muške, pa tako i posao ton majstora, čak i onog koji na kraju koncerata mota kablove. Nekako mi se čini da u svemu itekako ima problema, samo ih mnogi ne prepoznaju ili ih ne žele prepoznati.
“Po meni je problematično i kad se na nacionalnoj televiziji ili u bilo kojem drugom mediju žensku kantautoricu nazove ili potpiše s pjevačica, a muškog kolegu kantautor. Bilo je mnogo takvih primjera zadnjih godina i to je također jedan od pokazatelja koliko su neke uloge kada pričamo o glazbi( a primjera se može naći i u drugim područjima) duboko ukorijenjene u kolektivnom shvaćanju uloga. Evo još jedan primjer. Samo sam jednom imala priliku surađivati s ton majstoricom svih ovih godina. To je jako dobar pokazatelj. Ostale zadužene za organizaciju i provedbu glazbenih događanja isto vrijedi spomenuti, tu također ima mnogo manje žena. No, situacija nije tako crna, stvarno osjećam pozitivne pomake na tom polju uspoređujući sa situacijom otprije desetak godina, pa vjerujem da će ovaj period pred nama donijeti i konkretnija poboljšanja. Kao netko tko je dio ovog sistema s mnogo zastarjelih postavki, mislim da je za pojedinca važno odrediti se jasno prema svim stvarima koje čine stagnaciju ili degradaciju, naravno, u onom opsegu kojega svatko od nas može podnijeti, i na taj način sudjelovati u promjeni.”
U ovoj cijeloj priči na um mi prvo pada pjesma “Sloboda”. “Ona leti, ona leti, odleti”. Kako si se našla u toj pjesmi i kako je ona nastala te koliko je ona za tebe bitna? Ne samo sloboda, nego i pjesma.
“Kada pričam o svijetu, životu i svim stvarima koje se pojavljuju na putu najprije polazim od sebe. Moje pjesme su moj alat za razgovor s dušom, one su najiskreniji odraz mojih unutrašnjih zbivanja i pogleda. Na ono čime sam okružena, na svijet koji svjesno za sebe biram, na ono podsvjesno koje čuči u prikrajku i stavlja okove. I najvažnija borba koju u životu možemo imati je upravo ona koju ćemo voditi sa sobom. Iz tih razmišljanja nastala je ova pjesma. Kao vječni podsjetnik da je sloboda naš izbor. Samo je ponekad to teško shvatiti. I toga se svaki dan trebamo prisjetiti jer se lako zaboravlja, svakim novim buđenjem. Svatko treba proći svoj osobni put do slobode, nema nikoga tko će ti pokazati smjer, nema nikoga tko će ti pomoći da spoznaš koji je tvoj put. U tome je težina, ali i ljepota. U otkrivanju, u prepoznavanju, u prihvaćanju, u svakom koraku.
Osim što si glazbenica i majka si. Koje poruke nastojiš prenijeti na najmlađe i za koje poruke misliš da drugi trebaju prenositi na mlade, pogotovo ako su u pitanju ženska djeca?
“Majka sam dječaka i mislim da je podjednako važno prenositi prave poruke i na djevojčice i na dječake. Za sve buduće odnose koje će stvarati, a u kojima će postojati dostojanstvo i poštovanje čovjeka prema čovjeku, bez obzira na spol, rasu, izgled ili dob. To je svijet u kojem želim biti. Tako želim odgojiti svoju djecu, i u takav svijet želim ulagati.”
S obzirom na sve svoje obaveze kako stižeš sve? Pogotovo oko projekta Začarana Močvara, a tu su i tvoji koncerti. Reci nam nešto više o tom projektu i njegovom značaju.
“Nalazim vrijeme u kalendaru za sve stvari koje volim i u koje vjerujem. Uz rad na svojoj glazbi, Začarana Močvara je jedna od njih i zahvalna sam što mogu raditi takav projekt koji me ispunjava potpuno. Projekt je krenuo intuitivno i godinama prije nalaženja svog doma unutar Kluba Močvare jer je postojala velika potreba da se osnaži jedna sasvim nova scena i da se stvori svojevrsni podij za predstavljanje “osamljenika” s gitarama. I naravno, postojala je znatna potreba publike za takvim koncertima. 2012. smo krenuli u Klubu Močvara i od tada, uz odličan tim ljudi iz Močvare, uspješno u kontinuitetu program živi i ide dalje. Do sada je kroz program prošlo sigurno više od 300 izvođača s više od 150 koncertnih večeri. Ono što je najčešće u fokusu Začarane Močvare jest kantautor i njegova pjesma u najizvornijem obliku. Naravno, radimo često i prave koncerte s punom bendovskom postavom, no ono što je zajedničko tim večerima jest predznak autorstva, originalnosti, intimnog pristupa, kao i podrške mladim glazbenicima na početku njihovog glazbenog puta. Močvara, kao jedan od najdugovječnijih alternativnih klubova, imala je sve potrebno za održavanje koncerata na najvišem nivou, glazbenici su imali sve potrebno za svoj prvi nastup: promociju, osobu koja se brine da sve prođe u redu, intervjue, javljanja na radijske stanice i promotivne aktivnosti, stage, tonca, rasvjete, backstage, publiku koja ih sluša i piće i honorar. Kada su prva koncertna iskustva dobra, vjerujem da je kasnije mnogo lakše ohrabriti se i na veće korake. Zato smatram da je svaki element važan i da se sve mora dobro isplanirati. Ponosna sam i što smo prepoznati kao značajan projekt u doba pandemije i što smo kao dio online programa Kluba Močvare osvojili 1. nagradu MSU natječaja za najbolji online program.”
Misliš li da se danas dovoljno govori o problemima na koje nailaze žene u poslovnom svijetu?
“Mislim da se konačno slobodnije i glasnije priča o tome, a manje ignorira i prešućuje kao sve donedavno. Ljudi postaju osvješteniji i sada mnogo više njih dublje razumije problem koji je rezultat stoljetnih uvjerenja i naslijeđa naših predaka. Godine pred nama su one u kojima ćemo sigurno vidjeti pomake prema naprijed. I dalje sam svjesna kako je ovo tek mali komadić velike sante koja se konačno počela otapati. Konačno, mi smo generacija koja po prvi put ima priliku vidjeti mnogo širu sliku, ako poželimo, jer informacije su dostupne kao nikad prije i na nama je da odlučimo iza čega ćemo stati. I za što ćemo se boriti, a ne protiv čega ćemo se boriti. Tu je velika razlika i vjerujem u pozitivnu promjenu koja će proizaći iz takvog stava.”
Sudjelovala si i u projektu Femme Nouvelle Aquarius Recordsa. Kakvo je to bilo iskustvo za tebe i koliko je to bila važna poruka za druge žene?
“To je bilo lijepo iskustvo, biti uz bok mnogih glazbenica kojima se divim i koje slušam i paralelno s njima stvaram i sazrijevam. Lijepa inicijativa Aquarius Recordsa koja je samo još jedan kotačić u ovoj priči gdje je od važnosti isticati prave vrijednosti: autorstvo, kreativnost, snagu, međusobnu podršku, i kroz te vrijednosti biti inspiracija mnogim glazbenicama i glazbenicima koji se još uvijek pripremaju za taj veliki skok u tišini svoje sobe.”
Hvala ti na razgovoru i što si sudjelovala u ovom projektu.
“Hvala tebi na pozivu i pitanjima! Veselim se čitati i pratiti projekt i dalje.”
*projekt La Femme sufinanciran je sredstvima Vijeća za elektroničke medije kroz Program za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Naslovna fotografija: Vladimira Spindler