Filmski dragulj ponovno nam daruje redatelj Paul Thomas Anderson koji nas je ovim ali i svojim ranijim radovima učvrstio u uvjerenju da i u današnje vrijeme vrijedi otići u kino i na velikom ekranu nazočiti nečemu velikom. Njegov novi film “Licorice Pizza” stigao je u Cinestar kina diljem Hrvatske.
Neizbježna je usporedba posljednjega filma gospodina Andersona s filmom koji nas je oduševljavao prije gotovo pedeset godina. Riječ je o kultnom djelu Georgea Lucasa “American Grafitti “iz 1973., godine koja koincidira s vremenom radnje najnovijeg bisera iz radionice čovjeka koji je rođen u Kaliforniji sedamdesetih godina prošloga stoljeća kada se i odvija radnja njegova filma i kada je, ponavljam, snimljen već spomenuti Lucasov rad. Još jedna biografska činjenica kazuje nam da je Anderson, poput notornog Tarantina, vrlo rano krenuo u gledateljsku avanturu „gutanja“ naslova na VCR-u no, za razliku od razvikanoga Quentina puno je više naučio iz te inicijalne „epidemiološke“ situacije; zaraženosti virusom sedme umjetnosti (i manje umjetničkih ostvarenja). Sedamdesete godine donijele su novo produbljivanje jaza između establishmenta i običnoga američkoga čovjek pogotovo mladih ljudi. I to je izvrsno prikazano u Licorice Pizzi. I ne samo to. Jer ovo je film o sedamdesetima koji odlično progovara i u nekim detaljima odlično analizira situacije našega, drukčijega, a po mnogo stvari vremena koje je slično nekim godinama koje su nepovratno iza nas.
Radnja prati mladost i odrastanje Alane Kane i Garyja Valentina u dolini San Fernando, njihovu ljubav i pronalaženje odgovora na raznorazna pitanja koja muče mlade ljude i onda, ali, kao što rekoh, i danas. Briljantni su, i mislim da to nije pretjerivanje, u glavnim ulogama Alana Haim i Cooper Hoffman, inače sin velikoga glumca Philipa Seymoura Hoffmana koji nas je, i to nije kurtoazno rečeno, prerano napustio; mogao je dati još niz velikih ostvarenja. Dakle, ne pada jabuka daleko od stabla. Izvanredno Cooperovo snalaženje u zahtjevnoj ulozi „običnoga“ neobičnoga tinejdžera koji se hrva s privatnim i poslovnim, životnim pitanjima i koji zna/ne zna što hoće u životu. Ne smiju se zaobići niti ostali glumci, a posebno valja istaknuti epizode Seana Penna, Toma Waitsa te Bradleya Coopera. Priča, dijalozi, režija, montaža i naravno glazba su opetujem briljantni. No, to je bilo na neki način i za očekivati.
Pročitajte, a onda i pogledajte kad budete imali vremena ovaj niz filmova: “Punch-Drunk Love”, “There Will Be Blood”, “Master” i “Phantom Thread”. Sjetimo se i “Magnolije”, jer čovjek je i scenarist, rekao bih Pisac. Izvanredno.
I da se još jedno vratim na Tarantina, Anderson duboko razumije povijest filma ali je i vrstan zanatlija. U najboljem smislu te riječi. I uz to još talentiran i kreativan. Ne u utapa se u manirizmu i zna „stvari dovesti do kraja“, a ne se zapetljavati u kopiranje „B“ ili „C“ ostvarenja koje je pogledao i nije dobro razumio. Da, govorim o po meni razvikanom Tarantinu. Ovaj film zaslužuje da ga vidi šira publika i prepusti se uživanju u uvijek vječnoj temi mladosti. Temi koja je obrađena „mali milijun“ puta ali rijetko ovako dobro. U isto vrijeme zboreći o prolaznosti i osjećaju koji čovjek, pokupi li ga u „toj i takvoj“ mladosti vrijedi i kad dođe u drugu i treću. Mladost. Tj. kad ostari. Ovo je, u gledateljskom i umjetničkom smislu Pizza „za prste polizati“ i najradije bih joj dao 10 ali dobit će „samo“ pet. Zvjezdica. Koje vrlo jasno svijetle u mraku današnjega (i filmskoga) doba.