Rođendanski koncert Tonyja Cetinskog, kojim je proslavio i 35 godina karijere, zaslužuje nekoliko riječi pa makar ih pisao fotograf, a ne novinar.
Toni je, prije svega, bio povratak u neka bezbrižnija i sretnija vremena. Sjećam se kad je izašao “Ljubav i bol”. Nije bilo tuluma, ni stiskavca bez Tonijevih balada…i prve ljubavi su bile uz njegove pjesme. Možda baš zbog toga je bio i neki poseban osjećaj već pri dolasku do Arene. I dok slušam upute organizatora, zujim po press centru, nakon dugo vremena je slatko iščekivanje početka. Usput čujem da je rasprodao Arenu Zagreb.
Uskoro počinje, ne gledam ljude, hvatam korak sa zaštitarom, pazim na kablove, pazim na opremu, pazim da se ne raspadnem po stepenicama. Foto pit je teško razočaranje, ali je nekako ovaj put t bilo manje važno. Prije početka se vrte rođendanske čestitke naših celebova i mislim si – kako sam brzo ostarila jer se sjećam Tonyjevih početaka. Krenulo je nabrijavanje publike, iza mene fan pit – dugo nisam vidjela ljude tako sretne iako sam bila na masu koncerata (ili možda nisam gledala na isti način). Tony se penje i spektakl počinje. U nekom trenutku skužim kako samo čekam da se maknemo iz klaustrofobičnog pita da punim plućima udahnem osjećaj koji očito dijelim s drugima. Na tribinama smo, kreće “Ljubav i bol” i vremeplov u 90-e. Ne suze mi oči nego je sve puno dima i prašine. Gdje su svi ti ljudi s kojima sam dijelila ovu stvar? Produkcija je stvarno na svjetskom nivou, pazilo se na svaki detalj, ne znam primjećuju li to i drugi, kao i koji je trud uložen da Tony ostvari svoj san – proslavi dvije važne obljetnice u Areni.
Po prvi put mi je žao ljudi koje zaštitari mole da se maknu kako bi fotići ulovili još par kadrova s tribine. Okinula sam dva puta i imala se potrebe osjećati dijelom tog mora ljudi. Energija publike hrani izvođača, to stalno govore. E, pa mislim da je Tony bio sit barem do neke sljedeće Arene. Izredali su se gosti- Marko Kutlić, Stoka, Matija Cvek i Adi Šoše koji su emotivno i dušom na kratko podijelili binu s Tonyjem.
Tek nakon što me opalio dim iz topa i to 2 puta, sinulo mi je ne mogu istovremeno biti i fotograf i dio publike. Sa svojih metar i žilet, stoički i na prstima odradila sam ostatak zadatka, a nakon toga postala dio publike. Definitivno sam nahranila dušu i potvrdila da je vrijeme stvarno relativan pojam. Slušajući Tonijeve stvari, shvatila sam samo da sam zaboravila u nekim trenucima biti sretna, kao što sam bila 90-ih kao klinka. I dobro je zaključio – na kraju ostaje samo ljubav.
Piše i foto: zg_crnjak
