Tri rasprodane Puskás Aréne u Budimpešti, tj. tri puta 60 tisuća posjetitelja – Coldplay je od klasičnog britanskog rock benda postao stadionska pop atrakcija.
Budimpešta je u nedjelju, 16. lipnja bila prekrasna, sunčano nebo, vjetar koji taman poput ventilatora hladi, a grad krcat domaćim ljudima i turistima, pogotovo u samom središtu gdje se održavao i nekakav sajam knjiga, ako sam dobro primijetio. Sve je išlo prema tome da i boravak na Puskás Aréni bude onakav kakav je bio i u ostatku glavnog grada Mađarske. Očekivanja? Ako ćemo iskreno, a uvijek iskreno pišem, Coldplay sam upoznao u trenutku kad je izašla pjesma “In My Place”, odnosno u jeku izlaska albuma “A Rush of Blood to the Head”, pa sam se prirodno vratio i na njihov debitantski album “Parachute”. Bend je obećavao, razmišljalo se o tome da su oni pravi nasljednici britanske rock scene, odnosno predvodnici nekog novog indie rock pokreta koji se javljao nakon bendova kao što su The Smiths, Blur, Oasis,… No, kako je karijera Coldplaya odmicala, tako su i oni sve više eksperimentirali i došli do nekakvog bendovskog popa koji je pogonjen elementima elektroničke glazbe. U šali sam znao reći da su Coldplay postali Avicii i meni se to nikako nije previše dojmilo. Ujedno su se ozbiljno počeli baviti ekološkim problemima pa tako na njihovim koncertima, odnosno turnejama, pokušavaju smanjiti korištenje suvišne energije, time i onečišćenje okoliša i koncentrirati se na prirodne izvore. Nedavno su čak objavili da je njihova borba uspjela i nadmašila očekivanja pa se tu govori o brojci većoj od 50 posto što je za svaku pohvalu. Naravno, ovakva briga sigurno poskupljuje priču, ali u svemu tome možemo im i sami pomoći. Narukvice koje smo nosili također su bile ekološke, mogli smo ih vratiti na kraju koncerta i tako bi se proslijedili drugim obožavateljima na drugim mjestima na Zemlji, na koncertu su se mogli voziti bicikli koji su stvarali prirodnu energiju, isto kao i skakati po nekim panelima koji su također stvarali dodatnu energiju. Na sve paze, educiraju publiku prije svakog koncerta i zbog toga dobivaju ovacije koje im donose neku novu popularnost. Bend je sam rekao da nikad neće ići na turneje dok god one ne postanu energetski i ekološki isplative, pa su onda krenuli na ovu turneju i smanjili utjecaj na okoliš za nešto više od 50 posto, a vidjet ćemo kako godine odmiču hoće li se uspjeti organizirati jedan koncert s isključivo prirodnim izvorima energije i hoće li Coldplay nastaviti s turnejama i ovakvim pričama.
Da se vratim na početak, očekivanja pred koncert nisu bila velika, iako gledajući razne videe na društvenim mrežama osjetio sam da će to biti vizualno impresivan nastup zbog najavljenih svjetlećih narukvica koje su unaprijed isprogramirane. Set listu sam prije Budimpešte vidio, izvode generalno najveće hitove, a najmanje one pjesme upravo s tih albuma koje osobno volim. Što znači da s drugog albuma izvode uvijek “Clocks”, a ovisno o koncertu i “Politik” ili “The Scientist”. Ove dvije jako emotivno utječu na mene s većim naglaskom na “Politik”, ali imao sam osjećaj štogod da izvedu da ću biti zadovoljan. Dobili smo na početku koncerta lekciju iz ekologije, a potom se s razglasa čula tema iz filma “E.T.” skladatelja Johna Williamsa i nakon toga spektakl je mogao početi. Da, ovo je bio pravi spektakl, eklektični i magični spoj glazbe, emocija i iskrenih ljudskih poruka koje su me dirnule. Frontmen Chris Martin često je znao kleknuti i poljubiti mjesto na kojem se nalazi. I nije to samo nekakva gesta koja će izazvati dodatni publicitet, osjetilo se da je Chris itekako iskren. Tijekom koncerta je i mijenjao svoje majice s natpisima pa smo i tamo pročitali lijepe poruke poput “Everyone is an alien somewhere” ili “We are all one in the universe”. Ono što je bilo još impresivno jest trenutak kad je Chris neke pjesme izvodio uz znakovni jezik. Otvaranje koncerta bilo je energično, prvo “Higher Power”, zatim “Adventure of a Lifetime”, a potom i “Paradise”, jedan od najvećih hitova benda kada je publika ustala sa svojih stolica i kada su narukvice pokazale svoju pravu zadaću. Bend je inače imao tri pozornice na stadionu, glavnu i dvije male, produkcija je bila impresivna, a osvjetljenje, laseri i generalno vizualna tehnika bili su iznad svih koje sam ikada vidio u životu. A stvarno sam bio na mnogim koncertima i svašta doživio. Nije samo da se naježite od svega toga, nego vam prolaze trnci korz cijelo tijelo kada osjetite tu pozitivnu energiju i zapravo sinergiju između benda i publike. Jedan pozitivan i jedinstven osjećaj koji želim da svi iskusite barem jednom u životu. Nicsam iskreno očekivao da će me bend odmah udariti u srce u prvih pola sata koncerta – počeo je “The Scientist”, krenule su suze, vratile me u neko moje specifično i teško razdoblje. Tada su ova pjesma i moje srce bili jedno, kao što su nekada u mojem životu dva srca bila jedno. I tada mi je samo u glavu došlo razmišljanje koje sam odlučio ovdje izreći. Na koncertu je istaknuto kako glazba spaja ljude, različite nacije, različite zastave koje su se vijorile iznad publike, Chris ih je čak i spomenuo na koncertu. Svi smo mi ujedinjeni u ovom trenutku, dok u tom istom trenutku neki drugi ljudi ratuju, spašavaju ili gube živote. Nije li lijepo biti na koncertu, slušati glazbu, plesati i pjevati zajedno sa šezdeset tisuća duša iz cijeloga svijeta (bilo ih je čak iz Brazila, Argentine i SAD-a), ne razmišljati o sutra i problemima u kojima se nalazimo i u kojima ćemo se naći. U ovom stresnom životu koji živimo suočeni smo s brojnim problemima, od onih psihičkih do fizičkih. I svi se s vremenom naučimo živjeti s tim problemima i pokušavamo se radovati svakom sljedećem trenutku koji će nam izmamiti osmijeh na lice i kada ćemo zapravo zaboraviti na te iste probleme. Pitaju me zašto idem na koncerte, odnosno češće pitanje je zašto idem toliko često na koncerte? Bit ću itekako iskren i osoban, odlazak na koncerte znači prije svega bijeg od stresa, problema i načina života koji je sve samo ne zdrav. Baš onako kako se planinari osjećaju kad se popnu na 1000 i nešto metara visine te na cilju pogledaju u daljinu, baš onako kako se liječnici osjećaju kad uspješno završi operacija i kad nekome spase život, baš onako kako se osjeća zaljubljeni par kad jedno drugome kažu “Da!” i odluče se na zajednički život – baš tako se osjećam ja kad dođem do određenog koncertnog prostora, kad se ugase svjetla reflektora i kad krene uvod u koncert. I to je moj poziv, to je moj bijeg, to je moja uspješna operacija, to je moje uspješno penjanje na planinu – to je moja jedina sreća koja mi svaki put izmami osmijeh na lice, nekada ostavi trag suza na licu, a u srcu vječnu uspomenu na još jedan radostan trenutak. Nisam osoba koja brine o žanrovima, nisam osoba koja ide samo na stadione, nego sam osoba koja se raduje svakom sljedećem ovakvom trenutku. Bio to nastup Repetitora u Attacku u Zagrebu ili Brucea Springsteena na londonskom Wembleyu – nebitno.
Odlazak na Coldplay nije bio planiran, očekivanja nisu bila velika, ali susret s Coldplayom me radovao. I još jednom se dogodio taj osmijeh na licu, još jednom su prošli trnci kroz tijelo. To se zove glazba! I glazba je ove večeri pobijedila svaku silu, odvela nas u neka svemirska bespuća gdje je život puno ljepši nego što jest. Takva je i koncepcija koncerta, odvesti nas na jedno putovanje koje se sastoji od četiri dijela, Planeta, Mjeseci, Zvijezda i Doma. I na koje god putovanje otišli uvijek nas čeka onaj topli dom, što bi rekli Pink Floydi, mjesto na kojem volimo biti kad god možemo, tamo gdje ćemo ugrijati svoje kosti kad su hladne i umorne. Naše životno putovanje je svakim danom sve kraće, stoga ima još puno koncerata koje trebamo vidjeti kako bi osmijeh što dulje trajao, kako bi radost u nama bila što veća. I nebitno koja je glazba u pitanju, nebitno koji je izvođač na pozornici. Shvatio sam to i na Coldplayu, shvatio je to i sigurno netko tko je bio na Body Countu iste večeri ili tko je na Avril Lavigne večer kasnije u Puli.
Coldplay je nastavio izvoditi svoje uspješnice, “Viva La Vida”, “Hymn for the Weekend”, “Yellow”, “Clocks”, “My Universe” i druge. Bilo je nekih zanimljivih situacija poput trenutka kad je doveo tri djevojke na pozornicu, nakon što je čitao razne transparente u publici. Ispunio je djevojkama želje pa je izveo Oasisovu “Don’t Look Back in Anger” i simpatično se zapitao – “jesi li sigurna da si na pravom koncertu?”, te “Til Kingdom Come”. Nije to jedina komunikacija s publikom, pričao je malo i na mađarskom, što naravno nisam razumio, zatim je zamolio kameru da prođe preko tribina i ulovi neke zanimljive trenutke pa je svakome otpjevao “The Jumbotrone Song” i u hodu izmišljao tekst namijenjen osobi koju je kamera uhvatila. Dosta lijep i komičan trenutak. Regularni dio koncerta završio je pjesmom “A Sky Full of Stars” i kod trenutka kada je trebao krenuti refren Chris je stao (što je iscenirani trenutak na cijeloj turneji) i rekao da je razgovarao s bendom te su svi suglasni u tome da žele biti povezani s publikom te je zamolio da pokušamo barem na trenutak biti neopretećeni mobilnim uređajima, da ih spremimo u džep i zajedno proživimo ovaj ostatak pjesme, kada je nebo puno zvijezda, da se tako izrazim. Naravno da je bilo onih koji svoje uređaje nisu spremili i to je njima na dušu, ali ovaj trenutak je bio doista magičan. Ne možete ga nikome pokazati, jedino ste ga vi iskusili i potrebno je riječima opisati ono što ste vidjeli. Zamislite to! Pokušajte nekada, lijep je osjećaj.
Zadnji čin koncerta, odnosno svojevrsni bis, donio nam je još jedan odlazak u prošlost i izvedbu pjesme “Sparks” s prvog albuma, zatim ogroman hit “Fix You”, a onda i posebno za mađarsku publiku ili da bolje kažem za publiku koja je došla u Mađarsku – premijerno novu pjesmu “feelslikeimfallinginlove”. Nova pjesma je samo naznaka da bend nastavlja u istom tonu kao i na zadnjim albumima koketirajući s elektronikom i pop zvukom. Za kraj su ostavili “Biutyful” i ovo je itekako bio jedan prelijepi koncert, vizualno najljepši u mojem životu, glazbeno itekako zanimljiv, porukama jako pozitivan, a emocijama snažno nabijen. Coldplay me razuvjerio upravo zbog svoje priče, a danas glazba mora imati priču. I koliko god mi stari obožavatelji Coldplaya preziremo trenutak kad su se glazbeno okrenuli nekom novom zvuku, u tom trenutku ovaj bend više nije bio klupski, nego je počeo puniti stadione. I to je uspjeh koji im se mora priznati. Drago mi je što nas nisu zaboravili pa smo čuli i neke pjesme s prvih albuma, a posebno mi je drago što cijela ova priča ima eko predznak. Nadam se da će se drugi ugledati na njih i početi razmišljati na pravi način, a ne ići privatnim mlažnjacima na poluvrijeme Superbowla samo kako bi sudjelovali u nastupu nekog izvođača i pri tome onečistiti zrak. Moram biti grub i reći da smo sami sjebali ovaj prekrasan planet i već je prekasno da išta uradimo po tom pitanju, ali može ublačiti simptome, možemo naš život i život naše djece učiniti ljepšim. Lijepo je bilo biti na ovom koncertu i veselim se novom trenutku kada će glazba izazvati osmijeh na moje i lica tisuće i tisuće drugih obožavatelja ove prekrasne umjetnosti i koncerata.
Inače, Coldplay je upravo ovog ponedjeljka najavio novi album za 4. listopada i objavio mogućnost prednarudžbe. Naziv albuma je “Moon Music”.