U Skoplju se ovih dana održava 11. izdanje showcase festivala i konferencije PIN koja okuplja razne ljude iz glazbene industrije, a koji na brojnim panelima govore o temama koje muče ljude iz te iste industrije, ali i primjerima dobre prakse. Osim panela održava se i veliki broj showcase koncerata.
S obzirom da sam na prvi dan PIN-a dost zakasnio jer sam se uputio automobilom od Zagreba do Skoplja, oko otvorenja 11. izdanja mogu samo govoriti u smislu koncerta Helem Nejse koji sam jedini pogledao. Ovi BiH glazbenici su napredovali od zadnjeg puta kad sam ih vidio u Zagrebu, odnosno na Slavonija festu CMC 200 u Slavonskom Brodu. Prema komentarima mogao sam zaključiti da je to bio najbolji nastup prvog dana, a i sam mogu reći da su me oduševili. Koncert je bio iznimno glasan, preglasan za moj ukus, ali oni su bili briljantni, energični i zabavni što je publika savršeno prihvatila i priključila se svemu.
Drugog dana PIN-a prisustvovao sam nekoliko panela, a prvi je bio o glazbenim festivalima i životu na takvim glazbenim događanjima. Sudjelovali su organizatori festivala iz Slovačke, Njemačke, Češke, Makedonije i Estonije. Izdvojeni su zabrinjavajući podaci o velikom broju zatvorenih prostora u kojemu su se održavali neki festivala, a prije svega govorim o Berlinu. Nadin Deventer iz Jazzfesta Berlin rekla je da se u trenutku održavanja ovog panela raspravlja u Njemačkoj o novom smanjenju budžeta za kulturu. Neki legendarni klubovi su se zatvorili, a publika se promijenila, pogotovo nakon koronavirusa. O tome je svjedočio Chris Macmeikan iz Continental Driftsa iz Velike Britanije, a koji radi i na Glastonburyju. Istaknuo je kako u njegovom kraju postoji bivši prostor Ikee gdje se mladi druže na nekom dnevnom festivalu, radije nego da odu u klubove. U prijevodu, kada počinje radno vrijeme klubova oni su već u krevetu. Promijenila se cijela kultura izlaženja, a i festivali imaju s time problema. Kupuje se više dnenvih ulaznica nego festivalskih jer je mladima odbojno kampirati na jednom mjestu nekoliko dana i uživati na koncertima pa biraju svoje najdraže izvođale i odlučuju se na dnevne pohode. I to vjerojatno samo na glavna imena festivala. Slična je situacija i u Hrvatskoj i na Balkanu, sigurno. Ipak, svi su govornici istaknuli da bi i dalje htjeli živjeti na festivalu (što je i naziv samog panela bio) jer su oni za njih doista život i žele doprinijeti razvoju festivala i kulture u svojim gradovima i državama. Borba za takvo što je nešto što će uvijek trajati, ali onoga trenutka kad se odustane situacija će biti još teža.
Posebno me radovala prezentacija nove tvornice gramofonskih ploča koja će se otvoriti u Sofiji (Bugarska). Mala, ali entuzijastična ekipa okupljena pod nazivom Rakamakafon (da, Bomfunk MC i priča “rock the microphone”). Tvornica bi se trebala otvoriti na proljeće, odnosno u veljači, mjesečni kapacitet bio bi 20 tisuća jedinica, a za početak bi proizvodili isključvio 12-inčne ploče, dok mi postepeno uvodili 7 i 10 inčne. Na raspolaganju su raznorazne perverzije u smislu izgleda ploča, ali i klasične 140 ili 180-gramske. U parnerstvu s nekoliko stručnjaka na tom području outsourcat će rezanje lacquera i izradu plattera, kao i tisak omota. Bugarska je imala veliku tvornicu, ali je priča imala sudbinu sličnu kao Jugoton. Na otvaranje tvornice navela ih je činjenica da je jedan od partnera, koji je ujedno i glazbenik, morao čekati na izradu vlastitog vinila čak osam mjeseci. U tom periodu izgubite tajming za marketing i promociju proizvoda, a svakako izgubite i zaradu od prodaje vinila na svojim koncertima. Dvojac je iznimno simpatičan i humorističan u svojoj prezentaciji, a nadamo se da će ova tvornica doprinijeti i hrvatskoj glazbenoj sceni. Obećali su mi javiti cijene i rokove kad krenu s proizvodnjom pa ću vas i izvijestiti o svemu.
Nazočio sam još jednom panelu, a koji je govorio o marketingu u glazenoj industriji, odnosno putu do uspijeha, ali mislim da se u konačnici malo fulalo s temom jer smo trebali čuti klasični tips&trick koji bi poomogao onima koji tek kreću u glazbenu industriju. No, na kraju smo dobili osobnu priču o uspjehu bez ikakvih savjeta.
Kao i svaka druga večer tako je i ova bila ispunjena koncertima. Žao mi je što nisam stigao na nastup novog makedonskog imena Zanadu koji se polako probija na sceni. Uspio sam doći na nastup Luke Rajića koji mi je bio, iskreno govoreći, a drugačije i ne mogu, najveće moguće razočarenje. Njegov nastup mi je bio totalno blend, odnosno izgledao mi je kao da smo se našli na nekom partyju gdje je Luka radio karaoke. Ni jedna pjesma nije uspjela doći do mene toliko snažno da mogu reći da sam se dobro zabavio na koncertu. S druge strane, ostatak ekipe se zabavio. Sve je popularniji trend queer glazbe koja se, kako se poboljšavaju prava queer osoba, približila i sve široj publici, koja ne mora nužno biti queer. Sjajan primjer je pocket palma koja je najviše napredovala, a i kod Luke se osjeti njihov utjecaj, kao i utjecaj nekih drugih glazbenika. Možda mi je to i zasmetalo jer bih volio da je više svoj. Vokal mi se nije dojmio, iako se poboljšao u drugom dijelu nastupa. Možda je razlog tome što još nema pravu pjesmu koja će ga probiti na sceni. Čekamo!
Popratio sam nastup FÜLÜ koji me privikuao prije svega činjenicom da spaja elektroniku sa suvremenim jazzom, a ono što sam očekivao sam i dobio, projekt sličan sada već nepostojećem bendu Sons of Kemet i sličnima. S obzirom na maske podsjetili su me malo i na naše Po’ Metra Crijeva jer im je energija sličan, bez obzira što jedan član ispred sebe ima ogromnu tubu. Opet me to podsjetilo na nastup The Rootsa na Terraneo festivalu u Šibeniku. Vrlo plesni, konkretni, energični i eklektični, za svaku preporuku. Nije ni čudo da su ove godine nastupili na Glastonburyju, a put ih je odveo i na jednomjesečnu turneju u Rio de Janeiro. Svakako ću ih više istražiti!
Za kraj večeri upitio sam se u MKC Club (jedan od prostora u MKC-u) gdje je nastupio hrvatski Ki Klop. Nikad ih nisam slušao uživo, imaju itekako zanimljiv album i jedan od hitova godine “Duh u ormaru”. Zvučali su jako dobro, okupili su i veliki broj publike, tako da se ne brinem za njihovu budućnost. Inače, dosta je publike na PIN-u, vjerojatno je razlog tome što je ulaz na koncerte besplatan za sve posjetitelje, ali lijepo je vidjeti puno mladih. Ujedno, kažu mi da je prošlih godina znalo biti još više ljudi. Mogu misliti kakav je to bio “kaos” kad se već sada ne može prolaziti normalno po stepenicama od gužve. Definitivno najposjećeniji showcase u ovom dijelu Europe, ako sudimo po koncertima.
Nakon Ki Klopa uslijedili su na istoj pozornici Freakin’ Disco, Mađari koji su rasturili na Ship festivalu u Šibeniku i bili jedno od najboljih imena. E, scenarij se ponovio, pa su i ovdje istu stvar učinili. Iznimno glasni, ali ovoga puta glasnoća mi je odgovarala. Analogija u kombinaciji s live instrumentima (gitara i bubnjevi) savršena su kombinacija za eklektičan i plesni dojam. Savršenstvo od projekta! Nisam ostao dugo jer sam morao sačuvati energiju za treći dan festivala o kojem više pišem ove nedjelje.
Odlazak na 11. PIN bio je pravi pogodak i nadam se da će mi ući u redovan kalendar događanja koja posjećujem.
Foto: Nikola Knežević