Pips, Chips & Videoclips stigli su u srijedu, 4. prosinca na trodnevnu rezidenciju u klub Boogaloo u Zagreb, što bi se moglo opisati i kao nastavak onoga što su uradili prošlog prosinca u Saxu na petodnevnoj rezidenciji.
Razlika između jedne i druge rezidencije je u pjesmama s novog albuma “Vesna”. Dok su u Saxu na početku svakog koncerta izvodili kompletan album pa tek onda best of repertoar, ovdje smo čuli, na sreću, samo nekoliko novih pjesama. Iako ne znam što je bolje, a što gore, to što izvode cijeli album pa makar znaš kad dolazi njegov kraj ili to što svako malo izvedu novu pjesmu pa zapravo ne možete dokučiti ima li kraja tim eskapadama. Ali da su neočekivano otvorili koncert to stoji. “Tek da nas podsjeti” bila je uvod u dvosatnu setlistu koja će izazvati pravu euforiju kod publike. Upravo te pjesme koje su nastale u međuprostoru između dva albuma zaslužuju veću pozornost. Znaju ih izvoditi uživo, ali “Tek da nas podsjeti” je bila baš pravo iznenađenje. Uslijedile su “Većinom” i “SSND”, a onda je pravi koncert mogao početi. Sviđa mi se ova postava benda s dva prateća vokala (Yayu sam prepoznao, ali drugu nisam), iako nisu bili tu cijelo vrijeme. “Bi li ili ne bi” je probudila publiku i donijela nam prvi sing-along, a “Ljubav” je u novijoj verziji ponovno dovela na pozornicu Luciju Ivaniš, repericu koja još nije postala reperica, ali ima ogroman talent za pozornicu. DNK čuda čini! Edu Maajku je odglumio Zdeslav Klarić, dok je originalni Edo Maajka sve promatrao s balkona. I uživao! Osjetilo se da čovjek voli Pipse, a bio je u društvu Roberta Knjaza koji također nije krio oduševljenje što je na koncertu. A i nisu Dugave daleko od nekadašnjeg kralja Utrina i Zapruđa.
“Klijenti” i “Pariz” bili su dovoljni da se ode na šank po piće, a onda je krenula set lista pjesama zbog koje su glasnice stradavale, pa čak i zglobovi ako se nekome prilikom skakanja omakne pa ga ugane. Jer nismo mi Fred Astaire. Novi sing-along uz “Plači”, potom i uz “Ljeto 85”, podsjetio nas je zašto su Pipsi jedan od najvažnijih zagrebačkih sastava. Često izvedu “K1” na koncertima, još jednu nepravedno zapostavljenu pjesmu, a čuli smo je i ovoga puta. Emotivna “Htio bi da me voliš” sjajno se naslonila uz nju i navela nas na još jedno grupno pjevanje i sjećanje na neke stare i neostvarene ljubavi. Yaya iz Jinxa spustila se s podija za prateće vokale i uzela glavni mikrofon te otpjevala “Trubača”, pjesmu koju svaki iskreni fan Pipsa obožava. A onda lijepo iznenađenje, što su dale nagovijestiti snimke s tonskih proba Pipsa koje smo mogli vidjeti na društvenim mrežama zadnjih dana. “Na čemu si ti” Jinxa u izvedbi Pipsa, dok Ripper sve simpatično promatra sa strane svjestan koliko njegova supruga zrači pozornicom i vlada publikom. Ritam ostaje isti, dolaze “Zdenka i vanzemaljci”, a onda za kraj regularnog dijela koncerta tonemo u melankoliju. Najveći kapitalci benda, pjesme uz koje možete plakati, piti, smijati se, pjesme koje će u vama izazvati doista posebne emocije. Nije ni čudo da se album na kojem se nalaze te pjesme zove “Bog”. “Narko”, “Dan/mrak” i “Bog” – publika u ekstazi, nije problem da tada koncert završi i da više ništa ne čujemo od Pipsa ove večeri. Svaki refren se pjeva iz petnih žila, sjećanja naviru u glavu, alkohol proključava, znoj curni niz leđa, a ispred nas bend naše mladosti.
Ne može proći koncert bez bisa, a na prvom od tri Pipsi se vraćaju na sam počekat karijere i album “Shimpoo Pimpoo”, slušamo “Malu fuficu” i “Gume na kotačima”, atmosfera postaje još jača, a onda i obrada Shane MacGowanove “A Rainy Night in Soho”. Meni upravo isped očiju pijanac i nevjerojatan autor Shane, a oko mene kao da je 1000 ludih Iraca koji viču “ša na na na na na” na “Poštar lakog sna”. I što kaže novija interpretacija, samo za Shanea sviraju Pipsi na nebu. Drugi bis je bio ništa manje emotivan, prvo “Porculan”, zatim “Malena” i onda “Na putu prema dole”. Kod ovih biseva publika je počela. Višak testosterona se osjetio u zraku. Meni to iskreno ide na pišni živac, a mislim i Ripperu koji pokušava koliko je to moguće izbjeći izvođenje tražene numere. Čak sam skužio pred kraj “Na putu prema dole” da je otišao do backstagea i počeo mahati rukama i vikati. I kao da mu čitam s usana bez obzira što je okrenut leđima meni – “živciraju me s ovim ‘Dinamo, Dinamo’, ali nek idu u pm, tražio si to, dobit ćeš, pa nek se sve sruši”. To je ono što bih ja da sam na njegovom mjestu rekao, pa nek ostane da se ovaj imaginarni monolog doista dogodio.
Stigao je treći bis, viču srednjovjekovni muškarci “Dinamo, Dinamo”, doboš i bas bubanj udaraju ritam, pali se distorzija i ludilo može početi. “Navijaj, navijaj, srušit će se stadion…”, kao da smo se vratili u godine kad se ujedno i vraćalo sveto ime Dinamo nasilno oteto politikom još jednog plavca. Energija ne može biti veća, a nakon ove pjesme više nema smisla ništa izvesti. Kao što bi rekao Vlatko Stefanovski prije nego što izvede “Bistru vodu”.
Prva od tri večeri je gotova, još nam preostaje za vidjeti koja će nam Pipsi iznenađenja prirediti u sljedeće dvije večeri. Štogod bilo, Boogaloo će biti krcat jer su sve večeri rasprodane do zadnjeg mjesta.
Foto: Nikola Knežević