Ivan Nagels (The Housepainters): “Iako su 80-e glazbeno bile izuzetne, sadašnje vrijeme je najbolje vrijeme”
29. srpnja 2019.
Music Box (5662 Članci)
Podijeli

Ivan Nagels (The Housepainters): “Iako su 80-e glazbeno bile izuzetne, sadašnje vrijeme je najbolje vrijeme”

Nakon što je prvu polovicu 80-ih godina obilježilo zlatno razdoblje novog vala, tadašnja domaća glazbena scena nastavila se razvijati u raznim pravcima.

Uz mnoštvo alter, punk, indie, noise, elektro bendova koji su se odjednom pojavili, tu je bio i bend The Housepainters. Nezaobilazna alter funk grupa zagrebačke klupske scene koja nije nikada dočekala svoj prvi album ali je ostavila neizbrisiv trag na tadašnjoj izuzetno bogatoj domaćoj rock sceni. Grupu je predvodio gitarist i pjevač Ivan Nagels uz kojega su u grupi još bili Goran Skelac – Goš na bubnjevima, Zvonko Slišurić – Viki na basu, te Sanja Primorac kao back vokalistica.

Povratkom iz Bruxellesa u Zagreb prošle godine, Ivan Nagels je odlučio ponovo okupiti grupu The Housepainters u kojoj uz njega kao autora pjesama, pjevača i gitariste čini ponovo Goran Skelac – Goš na bubnjevima s kojim radi na novim pjesmama. Album „Spectacles“ izašao je krajem lipnja, a istoimeni i najavni singl s albuma je upravo u eteru. Razloga je puno za razgovor s Ivanom.

Pitanje svih pitanja na samom početku našeg razgovora – zašto si se odlučio vratiti u Hrvatsku u trenutku kada je već više stotina tisuća stanovnika Hrvatske odlučilo potražiti sreću i bolje uvjete za život u nekoj drugoj zemlji? 

“Kada bih na to pitanje pokušao dati vlastiti odgovor svih odgovora, mogu reći da sam nedavno napisao knjigu upravo na tu temu, pod naslovom „Bruxelles je predgrađe Nove Gradiške,“ trenutno još bez izdavača. Osobno se vraćam u Hrvatsku jer time želim početi novo poglavlje života. Mislim da Hrvatska posjeduje ogromne mogućnosti, kao i prednosti kojih eventualno nije potpuno svjesna – pogotovo kad se radi o povezanosti njenog stanovništva. Na primjer, u Hrvatskoj sam izgradio najdublja i najbolja prijateljstva koja su još i danas jednako snažna. Takav širok i raznolik krug prijatelja i prijateljica nemam nigdje drugdje.”

Zašto prvi album grupe The Housepainters tek sada, a ne tada, krajem 80-ih?

“Taj kraj 80-ih za Housepainterse je donio veliku glazbenu avanturu, u koju smo krenuli nakon što sam prodao voljenog Stratocastera te s tim novcima zakucao na vrata najboljeg studija u gradu, Smolec – in der Mühlen. Na tim snimanjima se radilo s puno energije i želje za ekperimentiranjem, a isto tako i snovima o izdavanju ploče. No u to vrijeme naše pjesme na engleskom jeziku jednostavno nisu dobile podršku diskografskih kuća. Takve su bile okolnosti, ali svejedno se tih dana sjećam kao izuzetno kreativnih i zanimljivih. Prošle godine sam se odlučio vratiti u Hrvatsku i pokrenuti comeback grupe The Housepainters, te se ponovo baviti onim što me najviše ispunjava.”

 Kako je izgledala scena tada u Zagrebu kada si osnovao The Housepainterse?

“Bilo je to vrijeme kada su se u Lapidariju, Jabuci i Đuri vrtjeli U2, Talking Heads, Joy Division, kao i bezbroj drugih novovalnih bendova raznih usmjerenja. Tu su naravno bili i Haustor, Boa, Dino Dvornik, EKV, Električni Orgazam… previše da bi se nabrojali svi koji su tih dana bili aktivni na širem prostoru bivše Jugoslavije. Zbog svih tih utjecaja u Zagrebu je tada postojala dinamična demo scena gdje smo dijelili pozornicu s grupama poput Modesty, Fantomi, Sin Albert… čak i bez Interneta, činilo se da se svaki tjedan pojavljuju novi demo bendovi.”

Mnogi i dan danas žale za 80-ima i pričaju da je tada bilo bolje. Kako se tebi čini s tim odmakom od 30 godina koliko te nije bilo u Zagrebu? Je li bilo bolje tada ili je bolje sada?

“Najbolje vrijeme je uvijek sadašnje vrijeme, zar ne? U stvari, slažem se da su  bilo izuzetno zanimljive na polju glazbe, no i tada su mnogi žalili za 60-ima i 70-ima: Doors, Hendrix, Zeppelin… Zatim su 90-e širom svijeta donijele nezaustavljivu eksploziju elektroničke glazbe zbog ubrzanog razvoja digitalne tehnologije čime su svi dotadašnji rock i pop žanrovi stavljeni u drugi plan. Danas smo, po mom mišljenju, postigli puni krug u izjednačenju rock tradicije i elektronike i iskreno rečeno, od sljedećeg desetljeća 21. stoljeća očekujem izuzetno zanimljive glazbene trendove u smislu daljnje sinteze zvukova i žanrova – u svijetu, a također i u Zagrebu.”

Koji su ti bendovi u to vrijeme bili neka vrsta uzora, a koji su svojom glazbom utjecali na tebe i tvoj glazbeni ukus?

“U to vrijeme sam puno slušao Talking Headse, Zappu, Residentse, Tuxedomoon. Headse sam i gledao u Domu Sportova 1982. i to je ostavilo neizbrisiv dojam na mene. No, s druge strane, uvijek sam bio otvoren za svu dobru glazbu te imam posebno mjesto u srcu za mnoge rock, blues i jazz legende. Mislim da je glavna značajka mog glazbenog ukusa da ipak više volim sve što ima odsviran ritam, umjesto programiran.”

 Početkom 90-ih seliš se u Bruxelles u Belgiji. Kako je u to vrijeme izgledala belgijska scena koju smo poznavali najviše preko grupe Vaya Con Dios?

“To je upravo bilo vrijeme početka eksplozije digitalne glazbe. New beat, acid, house, techno… U kafićima gdje sam najviše izlazio još uvijek su se vrtjeli Lenny Kravitz, David Byrne, Mano Negra, Nirvana, ali sve veći utjecaj techno zvuka je bio vrlo dominantan općenito. Grupa Vaya Con Dios s izvrsnom pjevačicom Danny Klein stvarno je postala svjetski poznata, a Belgija je u to vrijeme svijetu dala i imena kao što su Deus i Arno. Međutim, tada sam počeo ići uglavnom na jazz koncerte širom sjeverne Europe gdje sam gledao jazz majstore kao što su Miles Davis, John Scofield, Keith Jarrett, Chick Korea, Abby Lincoln i mnogi drugi. Imao sam sreću vidjeti u akciji i velikana fusion glazbe, Billyja Cobhama.”

Ubrzo nakon dolaska u Bruxelles osnivaš grupu The Dusthouse u kojoj surađuješ s poznatim belgijskim producentom Olivierom Jean-Jacquesom Adamsom. Kakva je to grupa bila, što ste svirali?

“To su bili moji prvi pokušaji objedinjenja programiranih ritmova sa sviranim dionicama. Iako odličan bubnjar, Olivier je već tada bio duboko u elektronici i upravo je pokretao novi digitalni studio u kojem su česti gosti bili Marcel Vanthilt i Luc Van Acker – tadašnji belgijski “alternativci”. Meni se više radilo na “organskim” ritmovima na bubnjevima, kongama i slično, no Olivier je bio jako kreativan i karizmatičan suradnik, tako da sam dao šansu projektu Dusthouse za kojeg smo uglavnom snimali u studiju, te održali nekoliko manjih, ali ipak zapaženih nastupa.”

Jesi li s njima pokušao svirati pjesme The Housepaintersa?

“Iz repertoara Housepaintersa svirali smo pjesmu “Resin”. Olivier se u jednom trenutku također jako zainteresirao za pjesme “Semantics” i “Medicine Man”, ali je upravo u to vrijeme dobivao bezbrojne ponude za produkciju raznih elektroničkih projekata, tako da smo se sve više razilazili u kreativnom smislu, premda smo i danas dobri frendovi.”

Tijekom boravka u Belgiji upoznao si i surađivao s bliskim suradnikom Brucea Springsteena i Loua Reeda, te vlasnikom više od 30 albuma, Elliottom Murphyem. Kako je došlo do vaše suradnje?

“Legendarni bruxelleski klub Ancienne Belgique 2008. godine organizirao je “songwriting workshop” s Elliottom Murphyjem za koji sam se kvalificirao kao jedan od 6 izabranih glazbenika od nekih 80 kandidata, a sve to putem bruxelleske stanice Radio 1. Nakon toga sam ga pozvao kao gosta na snimanje nekoliko mojih pjesama na što je pristao. Bilo je to nezaboravno iskustvo, a s Elliottom sam još uvijek u odličnom odnosu i mogu reći da sam od njega puno naučio o glazbenoj sceni općenito, kao i čuo mnogo zanimljivih priča o životu rock zvijezda iza scene.”

Surađivao si i s brojnim belgijskim ali i američkim glazbenicima. S kime sve?

“Imao sam čast surađivati s izvrsnom engleskom pjevačicom Ninom Babet (trenutno u bendu Milow), priznatim belgijskim jazz pijanistom Ernstom Vrancxom te američkom pjevačicom Eudorom Ellis. Eudora upravo ovih dana u New Yorku izdaje prvi EP na čelu svoje nove grupe The Dye. Krug glazbenih suradnika s kojima sam radio u Belgiji uvijek je bio prožet mnogim utjecajima i nacionalnostima, jer je Belgija ipak zemlja s glavnim gradom Europe.”

Unazad desetak godina si osnovao i vodio rock grupu Bluessqueezer. Kakva je to grupa bila i koliko se razlikovala od prethodne The Dusthouse?

“Bluessqueezer je bila grupa kojom sam uspio sačuvati jednu nogu u glazbi nakon što mi se rodio sin, Arthur, čime je počela i full obiteljska priča kao i sve popratne obaveze. Pogotovo uz partnericu koja je neprestano putovala po svijetu te mene ostavljala nadležnim za pelene, steriliziranje bočica, kuhanje obroka i druge roditeljske radosti. Nakon tih prvih godina odlučio sam skupiti grupu glazbenika s kojom bih svirao blues jer je to glazba koja, uz svoju duboku izražajnost, ipak prati predvidiv format od 12 taktova, čime se može povremeno nastupati i bez puno proba.”

Zanimljivo je da si u jednom trenutku pokrenuo čak i vlastitu marku električnih gitara Nagels Guitar Design. Još uvijek dizajniraš i prodaješ gitare?

“Vlastite gitare sam proizvodio i prodavao od 2012. do 2016. godine. Danas još uvijek imam zalihe dijelova za desetak gitara, ali sam morao odustati od poslovnih ambicija u tom smislu. Naime, u određenom trenutku je potrebno preći na serijsku proizvodnju, a za to se mora ostvariti dovoljan broj narudžbi. No, bez obzira na sve to sam radio s potpunom predanošću i još uvijek koristim mnogo vlastitih modela i namjeravam i dalje izgraditi pokoju gitaru kad se za to nađe vremena.”

 Album tvoje grupe The Housepainters je napokon vani. Kako se osjećaš sada nakon što si objavio prvi album i nakon punih 30 godina čekanja na njega?

“Možda zvuči nevjerojatno, ali stvarno mogu reći da se “radujem kao dijete.” Mislim da se bilo koji glazbenik koji napokon objavi svoj prvi album može prepoznati u tome. Nogometaši žele zabiti gol, znanstvenici pronaći novi lijek, glumci snimiti film, a glazbenici objaviti album. Sada je sve na svom mjestu i idemo dalje s puno energije i zadovoljstva.”

 Vjeruješ li da bi prvi singl “Spectacles” mogao dobro proći kod neke nove publike u Hrvatskoj danas?

“O tome stvarno nemam predodžbu jer nije na meni da to ocijenim, međutim mogu samo reći da još uvijek stojim iza te snimke iz 1988. godine. Sjećam se također da sam još u srednjoj školi napisao sastav o tome kako gledam svijet kroz vlastite naočale (tj. spectacles) i ta pjesma je upravo nastala u tom prenesenom značenju. Nešto kao – budite vjerni sebi i sve će biti u redu. Pjesma “Spectacles” je uvijek odlično prolazila na nastupima, od Bordeauxa do Skopja, tako da se mogu samo nadati da ima neku dobru vibru u sebi.”

Planiraš li okupiti istu postavu i kroz nastupe ga promovirati ili imaš novi bend i spremaš nove pjesme?

“Kroz bivše postave je prošlo dosta imena, a u novookupljenom bendu su njegov izvrstan prvi bubnjar Goran Skelac Goš, kao i izuzetan udaraljkaš, koji je u njemu najduže svirao, Marijan Sever. Tu su još i novi članovi i razni gosti, a konačni cilj je baviti se glazbom još puno godina uz ove materijale s kraja 80-tih, kao i nove pjesme i nove albume.”

I da završimo slično kako smo i započeli. Doista se planiraš vratiti u Hrvatsku i živjeti ovdje ili je tvoj povratak doma ipak samo privremen?

“Povratak nije privremen, nego trajan. S druge strane, Hrvatska je danas dio EU, a i globalizacija nam svima otvara vrata na svjetsku scenu. U sljedećih 12 mjeseci još uvijek sam u jednoj „međufazi“ ali sam upravo zatvorio svoj prevoditeljski posao u Belgiji i svakako se vraćam u Hrvatsku. Volim EU, a zanima me i ostatak planete, ali u Hrvatskoj su mi najbolji prijatelji.”