Amira Medunjanin, pjevačica sevdaha i narodnih napjeva, umjetnica svjetskog glasa i reputacije, nastupila je u srijedu, 12. veljače ponovo u zagrebačkoj koncertnoj dvorani Lisinski, nakon 2021., nakon što smo je već gledali u Areni sa simfonijskim orkestrom, a u međuvremenu je nastupila i na Prisavlju.
Amira je nedavno objavila osmi studijski album “Homeland” koji sadrži autorske pjesme, a kao autor i većinski aranžner uz Amiru Medunjanin pojavljuje se Antonio Vrbički, mladi, iznimno talentirani glazbenik, harmonikaš, koji je i dio njenog pratećeg sastava. Izvela je svih osam pjesama s albuma, a kako ona to voli, pričati, rekla nam je i koju-dvije kako je teklo snimanje, a najveću foru koju je spomenula bila je da je “Domovinu” (Homeland) snimala u Engleskoj. Kako adekvatno! :) I uz šalu rekla da je glazba ionako univerzalni jezik.
No, prije te pričice čuli smo prve dvije pjesme: koncert je počeo s “Kada bih bila” s novog albuma. Gledala sam Amiru na koncertima prenekoliko puta, i činilo mi se da je nekako malo mlako ušla u koncert, više nego uobičajeno, iako svi znamo da je teški tremaš barem na počecima koncerata. Što je naravno i sama naglasila odmah na početku. Toliko joj se glas tresao da sam u čas mislila da je prehlađena, no kasnije se to nije primjećivalo pa to ipak pripisujem tremi. Trema je vražja stvar, ali je treba i znati svladati, a Amira svakako jest nakon druge pjesme “Prošeta se Jovka Kumanovka”.
Krcata dvorana Lisinskog čekala je kao zapeta puška i kada je Amira već sredinom prve pjesme publici dala vrlo blagi i suptilni mig za pljeskanje, ova je u čas odgovorila. Naravno, pričamo o koncertu sevdaha, a ne rock’n’rolla (o tom potom) pa nije bilo prežestokih reakcija, mada sam osobno od publike tijekom koncerta očekivala više srca i vatre, ali bit će da je klijentela bila malo drugačija nego na njenim ostalim koncertima (u publici sam zapazila i Ivu Josipovića, Ivu Todorić i još poneke poznate face). Koliko je dvorana bila krcata govori i činjenica da su novinari više puta premještani, jer su u međuvremenu ulaznice za ta naša mjesta bile rasprodane, a što nije na vrijeme javio ticketing sustav, no na kraju smo nakon optrčavanja cijele dvorane konačno završili na četvrtoj poziciji s koje nas nitko više nije digao. Ispostavilo se da smo bili samo na metar od Amirinog rođenog brata, kojemu je dolazila dva puta i pjevala – bila je to prava sreća u nesreći.
Amira je imala prvi put novu postavu: Amirin bend je sastavljen od vrsnih (a kada nije?) glazbenika: Bojana Zulfikarpašića na klaviru za kojeg se šalila da je “Francuz”, a koji je prefino prebirao tipke tijekom koncerta, odličnog Boška Jovića na gitari, već spomenutog mahera Antonia Vrbičkog na harmonici koji je tijekom koncerta svojim solažama bacao sebe i publiku u trans, Maria Rašića na (brutalnoj) bas gitari i mladog novopridošlicu Leopolda Stašića na violini, koji nam je dao par sola za pamćenje.
Treća pjesma je bila tradicionalna “Tvojte oči Leno mori” na kojoj je još atmosfera bila low key, ali Amira opet malo migne, malo mahne rukama i prolomi se pljesak. Uz novu pjesmu (mislimo naravno s novog albuma) “Pjesmom gradim mostove” je sišla i u publiku među prve šminkerske redove. Ovdje je naročito dojmljiv bio solo violine i kasnije harmonike. Iako sam sjedila daleko, mislim da je i Antonijev otac bio tamo u publici i da je pričala s njim. Amira inače ima savšenu komunikaciju s publikom, a koja joj doslovno “jede iz ruke”, bila šminkerska ili ne. I na sljedećoj je pjesmi ostala u publici, uz “Dušo moja” preko cijele dvorane pozdravljala neke ljude te došla do nas i predstavila “rođenog brata”, a na povratku i sve koji su joj se na putu do pozornice našli u invalidskim kolicima. Na “Dušo moja” je njen glas posve zadobio onu sigurnost, snagu i sve ono po čemu Amiru volimo, iako su izvedbe i prethodnih pjesama bilo odlične. Ali ovdje baš mogu navesti taj moment kao prvi vrhunac koncerta. Uslijedila je pjesma “Žute dunje” u fenomenalnoj izvedbi svih glazbenika koji su se već maksimalno zagrijali pa se vrhunac samo nastavio. “Eh da mi je” (također s “Homelanda”) je već bila dinamika kao na nekim njenim ranijim vrhunskim koncertima. Ovo je ujedno i jedina pjesma za koju je Amira napisala tekst – kako nam se simpatično pohvalila.
Predivna “Alma”, pjesma posvećena svim ženama došla je negdje na sredini koncerta, a izvedba me podsjetila na fino tkanje svih instrumenata s Amirinim glasom i onda još jedan finiji, izvanredni završetak uz harmoniku. Hrvatska riječ da je opiše nije dovoljno jaka. Exquisite! S “Čula jesam da se dragi ženi” je bio živahni intermezzo do jako nadahnute “U Stambolu na Bosforu”, u kojoj se naročito Antonio jako uživio i samo nastavio do opet živahne “Snijeg pade na behar na voće”. Svi u vrhunskoj formi i na “Grana od bora” gdje su naročito su bili fantastični violina i klavir. Publika uživa do te mjere da se ne može pomaknuti. Dođe ti da zineš i ne zatvaraš usta.
“Kad si drugu”, još jedna pjesma s novog albuma, prva je od dvije koju potpisuje vođa sarajevskog pop-rock benda Letu štuke, Dino Šaran. I Amira opet u publici, naravno.
Inače, mene se nešto više dojmila Šaranova balada “Budi tu” koju je pjevala nešto kasnije i koja je opet imala prelijepu klavirsku pratnju. Na “O zašto” eto Amire opet kraj brata kojemu pjeva pjesmu, a on njoj nazad vraća. Predivan i emotivan trenutak između brata i sestre. Podsjeća me na mene i mog brata, mada nit’ ja pjevam njemu, nit’ on meni, jer se previše deremo uz neku zanimljivu raspravu – ali to je to. Ljubav!
Još jedna prerađena pjesma s albuma “Damar” u novom ruhu. Odlično. Amira je još u publici, a pjesma ima neodoljiv francuski štih, što je i publika nagradila usred pjesme. Nakon nje je izvedena lijepa Šaranova balada, već spomenuta “Budi tu” .
Za kraj službenog dijela koncerta “Ajde Jano” – tu pjesmu kao ne znamo. Isto tako nismo znali da je to kraj, nego nam je Amira to priopćila da budemo upućeni da neće odlaziti i vraćati se. Kao i svaki puta do sada opet nas je nasmijala. Tko je ne zna – Amira je pravi zafrkant. Kako i priliči kraju koncerta – bio je još jedan vrhunac, publika pjeva, izvedba za deset i jedva čekamo da vidmo što će biti dalje. Za bis nam je Amira dala da sami biramo: hoćemo li nešto fino i sporo, veselo i dinamično? Ili ćemo neku diverziju? Naravno svi hoće diverziju. I bome diverziju smo dobili i to kakvu, par excellance. Na apsolutno nevjericu svih, dobili smo sevdah verziju rock pjesme Gorana Bare i Majki, “Teške boje”. Koja je to kraljica! Queen A (ona američka Queen B joj nije ni do koljena). Prvo, Goran Bare & Majke mogu biti ponosni da imaju takav kalibar pjesme da se može fantastično obraditi u sevdahu. Drugo, Amiri duboki naklon na inovativnosti, ideji, hrabrosti i na kraju fantastičnoj izvedbi. I treće, svaka čast publici. Da mi je netko prepričao da će publika koja je došla u Lisinski slušati sevdah, pjevati uglas rock pjesmu “Teške boje” – apsolutno mu ne bih vjerovala. A onda opet, tko zna, Amira je “pankerica” pa bit će da joj je takva i publika: rock-punk & derivati.
Nakon ove diverzije sve što bi se izvelo kao zadnja pjesma moralo je biti adekvatno i dovoljno dobro. Umjesto predviđenih po setlisti “Pjevat ćemo šta nam srce zna” i “Što te nema” (baš šteta za ovu), dobili smo Štulićevu “Ako znaš bilo što”. Da se sve završi u stilu.
Sad bih trebala dati neki zaključak koncerta, ali više nemam teksta. Amira, Ona Koja Ostavlja Bez Teksta. Howgh!
Foto: Nikola Knežević