IZVJEŠĆE/FOTO: Udo Dirkschneider premijerno u Hrvatskoj – teutonski oldschool razorio zagrebački Boogaloo

Za neke sasvim običan utorak, 25. veljače i malo iza samog početka tjedna. Za prave znalce, “metalni Dan D”. Za neke, zgrada bijele boje u zagrebačkom kvartu Vrbik u sklopu otvorenog učilišta (ili kako se već sad zove), no, za “čru” oldschool metal fanove, lokacija događaja koji je sasvim sigurno jedan od “THE DOGAĐAJA” godine, iako je godina jedva pošteno i počela.

Ajmo se sad maknuti iz insinuacija i maglovitih hintova u detalje…Naime, upravo na gore navedeni datum, na gore navedenoj lokaciji je započela jedna posebna turneja. Radi se o turneji legendarnog Ude Dirkschneidera i njegovog benda Dirkschneider, naziva “Balls To The Wall – 40th Anniversary Tour”. Ova ikona heavy metala, čija se karijera proteže više od pet desetljeća, kroz ovu turneju slavi 40 godina od izlaska jednog od najlegendarnijih albuma u metalu generalno, točnije, 42 godine. “Balls to the Wall” je bio peti studijski album njemačkog Accepta, benda koji će sljedeće godine slaviti 50 godina postojanja, a čiji je vokalni frontmen u to doba bio upravo Udo Dirkschneider. Iako Udo više odavno nije dio benda, njegova solo karijera je sve samo ne malena i nebitna. Kroz desetljeća je ostavio neizbrisiv trag na metalnoj sceni, i nadahnuo generacije i generacije novih bendova i vokala, kako u okviru Accepta, tako i kroz svoje solo projekte U.D.O. i Dirkschneider. Iako je Hrvatska imala prilike prije sad već poprilično godina gledati Accept uživo, s Udom nisu nikad gostovali kod nas, a ni on solo, tako da je ovaj koncert bio višestruka poslastica koju niti jedan pravi metalac sa imalo samopoštovanja ne bi smio propustiti. I tako nekako je i bilo. Ali, više o tome malo kasnije…

Budući da nas je čekala prava old school heavy metal razvaljotka, sasvim logično je da i bendovi koji su otvarali za Dirkschneider imaju isti ili sličan izričaj. Prvi bend koji je otvorio koncert i prvu postaju turneje su bili domaći dečki o kojima sam poprilično često pisao. Radi se o zagrebačkom heavy metal bendu Flesh. Što reći o bendu koji je energičan, divlji i žestok apsolutno svaki put kad ih gledam, a da nisam već isto ili slično napisao i da ne zvuči izlizano? Ništa novo, jednostavno, Flesh nikad ne razočara. Za njima uvijek dođe dio fanova gdje god da svirali, pa tako i na ovako jedan veliki koncert, gdje možda nisu bili potpuni fokus, ali, iako su rano startali, prikupili su solidan broj ljudi pred stageom. Po mojoj procjeni oko dvjestotinjak. Otvorili su pakleno s “Hammered Down”, a tijekom svirke tu su se našle i “Seasons”, “Banners Will Fall” i za kraj su ovi naši “domaći Manowari” zakucali s “Easy Rideth-Heavy Striker”, pjesmom koju obavezno odsviraju za kraj. Rokindjin vokal i bas dionice, Motejevi gitarski žestoki riffovi i solo zmijarenja te čvrsti ritam Schpieleta za bubnjevima su jednostavno držali prisutne fokusirane na stage od prve do zadnje pjesme.

Setlista:

Hammered Down
King of Sorrow
Hellfire
Seasons
Banners Will Fall
Easy Rideth – Heavy Striker

Iako im je set bio kratak jer su eto, bili prva predgrupa, vrhunski su ga odradili i zagrijali ako ne i pregrijali publiku za slijedeći bend koji je potegnuo do Boogalooa skroz iz Turske. The Madcap nije toliko metal koliko neka vrsta hard rock/glam rock benda sa ženskim vokalom. Svirka je sve što se očekuje od takvog benda, melodična s uhu prijatnim riffovima i solažama, a vizualno se definitivno uklapaju u termin “glam”.Budući da nisam ranije pratio njihov rad i muziku, nisam ni najbolje upoznat s njihovim pjesmama, ali ono što mogu reći jest da je set odrađen solidno, iako možda malo nježnije od onoga što bi se očekivalo na ovakvom jednom koncertu. I da se mene pitalo, raspored predgrupa bih zamijenio, čisto iz razloga da se po žestini svirke lagano “dodaje gas” dok se sa zvijezdama večeri ne “raspali do daske”. A pjesme koje su izveli su bile s njihovih albuma “The Madcap Rising” i “Beat The Destiny”. Gitarist Deniz je nesporno kvalitetan, kako na solažama, tako i u riffovima, a dobro ga je pratio GR Cagdas na basu, dok je ritamsku čvrstinu održavao Efe na bubnjevima. Sve je to vokalno zaokružila Izgi koja je to solidno odradila i konstantno održavala interakciju s okupljenima čiji broj je polako rastao kako se bližilo vrijeme da se na stageu pojavi ekipa iz Dirkschneidera na čelu sa Udom.

Oko 21:30 je napokon došao red na legendarnu “metal rašpu” i ostatak ekipe pod imenom Dirkschneider. Krenuli su brzo i žestoko, i otvorili kako koncert, tako i turneju s pjesmom znakovitog imena, “Fast As A Shark”. Odmah sam od starta primjetio da Udove 72 godine ne da se ne primijete u vokalu, nego da uopće ne postoje. Da, neki cinici će reći, prva pjesma i prvi koncert turneje, no činjenica je da je od starta krenuo vokalno opako, a tako je nastavio do samog kraja kako se u konačnici pokazalo. Kako je ova turneja posvećena legendarnom Acceptovom albumu Udove ere, tako su apsolutno sve pjesme na njihovoj svirci bile od Accepta. Kroz njihov set je tu bilo pregršt vrhunskih pjesama, a izdvajam “Breaker,” “Metal Heart”, NARAVNO – “Balls to the Wall”, “Head Over Heels” i “Princess of the Dawn”. Jedna za drugom, rafalno od početka do kraja, čak i ove “laganije”, imaš jednostavno dojam da neumorno “mitraljiraju”, kako svirački, tako i Udo svojim prodorno-kričavim rašpa vokalom. Doslovce me je, i svih nas šestotinjak, vratio nazad u 80-e. A i kad sam se osvrnuo oko sebe i “metalna moda” je bila većinom tu negdje iz tog doba. Ono što me ugodno iznenadilo je dob fanova. Nekako sam očekivao većinom 45-50+, ali ne, bilo je tu poprilično mladih metalnih snaga. I ono najbolje, znali su riječi pjesama od početka do kraja. Ima nade za budućnost, da, definitivno ima.

Malo da se osvrnem i na ostatak benda. Na ovoj turneji, Udi se pridružio Peter Baltes, originalni basist Accepta te mlade gitarističke snage Andrey Smirnov i Dee Dammers koji su svoj dio posla odradili vrhunski, iako je Dee u jednom trenu imao tehničkih problema sa svojom gitarom, što je brzo rješio zamjenom s drugom. Ostaje ritam sekcija, Udov ponos i dika, njegov sin Sven Dirkschneider. Iako isprva nije bio dio ni U.D.O.-a niti Dirkschneidera, 2015. g. se pridružio kao stalan član. Više o tome kako se to zapravo dogodilo ćete uskoro imati prilike pročitati u ekskluzivnom intervjuu koji sam imao čast voditi s Udom uoči koncerta. Sve što ću reći jest da je Sven pokazao da krv nije voda, iako ne vokalno, ali bogme instrumentalno svakako.

Budući da je ovo bilo prvo gostovanje Uda i Dirkschneidera kao benda u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj, sasvim sam siguran da nije bio siguran što očekivati. I jasno je bilo vidljivo njegovo iznenađenje reakcijom publike. Od pjevanja svih pjesama do doslovce navijačkog skandiranja njegovog imena i generalnog navijanja. Bilo je očito da su ga domaći fanovi uspjeli dirnuti u srce. I odužio im se na najbolji mogući način, dao je svoj maksimum na stageu, ubio vokalno i pokazao zašto je postao i ostao jedna od ikona metala i metalnih vokala. I ne samo to, očekivao sam da će im svirka trajati do nekih sat i pol maksimalno, s bisem ili bisevima, i to bi bilo odlično. Ali, bisa kao takvog zapravo nije bilo, samo metalni rafali od prve do zadnje, tj. dvadesete pjesme, i skoro dva sata svirke. Fantastično i nevjerojatno. Gospodinu Dirkschneideru mogu samo dati svoj duboki naklon i pamtiti ovaj koncert kao što sam i ranije napisao, kao jedan od najboljih ove godine. Iako je tek počela.

Utorak uglavnom nije neki dan ni za disati pošteno, a kamoli nešto više, ali u ovaj utorak smo svi prodisali kroz metal 80-ih na najjače.

Set lista: