Maja je sada žena srednjih godina. Iako, kada je vidite osetite tu pozitivnu energiju, sreću, toplinu kojom osvaja okolinu. No, ipak u njenom pogledu ima nečeg tužnog.
I kada se smeje, i kada plače od radosti i tuge, njene oči zrače nekim stepenom tuge. Odrasla je u divnoj porodici s majkom, ocem i bratom, punoj sloge i ljubavi. Zajedno su igrali, zajedno radili, zajedno učili, zajedno išli na odmor, zajedno gledali filmove, bili su srećni i tužni zajedno, zajedno su prevazilazili sve dobre i loše trenutke, pevali su zajedno (uglavnom pesme Novih fosila iz starog kasetofona). Neviđen sklad koji je prekinut kada je Majina majka iznenada umrla kada je Maja imala samo 14-15 godina. I odjednom se sve promenilo, budućnost koju su projektovali je nestala. Maji je možda bilo najteže, u trenucima kada je morala da prođe najzahtevniji put od devojčice do žene, nije imala podršku majke, nije imao ko da je nauči, ohrabri, posavetuje, neko ko bi joj pokazao da će iza nje uvek biti neko ko će je štititi i voleti šta god da se desi. Tamni oblaci u duši, ta beskrajna radost i poverenje, harmonija i sloga nisu više živeli tu kao takvi i od tada Maja ima tu tugu u očima. Njen brat, njen otac i sama Maja zajedno su se žrtvovali za sve njih, da nastave kako-tako po starom, ali ništa nije moglo nadoknaditi gubitak mame.
Godine prolaze, Maja stvara porodicu, postaje majka, radost neviđena, ali ipak negde daleko u tom pogledu oseća se ta tuga, seta u očima, sa nezaobilaznim i često postavljenom pitanju „a zašto nema babe da se raduje sa nama“?. Godine prolaze, Jugoslavija se odavno raspala. Sve što nas povezuje sa tim periodom verovatno su sećanja na zajedničku muziku sa tih prostora. Mnogi muzičari iz tog perioda došli su u Skoplje da podsete makedonsku publiku na jedno bezbrižno vreme, potpuno drugačije od današnjeg. Među svim tim muzičarima, grupe u Skoplju, u organizaciji “VIBE” produkcije iz Tetova (Stefan) dolazi posle mnogo godina i decenija grupa Novi fosili, sa originalnim članovima Sanjom Doležal, Vladimirom Kočišem Zecom i osnivačem Marinkom Kolnagom, uz pomoć dve pevačice kao pratećih vokala, bubnjara, gitariste i klavijaturiste. Manifestacija je u prelepoj zgradi Makedonske filharmonije. Prepuna sala, nema mesta. Tišina pred početak koncerta, svetla se gase, polumrak je. Jedan po jedan, svi muzičari se penju i eto je Sanja, još uvek detinjasto i nevino lepa, poletna. Publika u delirijumu. I ređaju se : „Još te volim“, „Plava košulja“, „Dobre djevojke“, „Ja sam za ples“, „Za dobra stara vremena“, „Zatvori oči“, „Tonka“, “Milena“, „Putuj sretno“, „Šuti moj dječače plavi“, „Saša“, „Da te ne volim“, „Sklopi oči“, …. Wooow, kakvu zbirku sjajnih pop pesama je stvorio Rajko Dujmić (osnivač, kompozitor, vođa koji već nekoliko godina peva gore na nebeskim poljima). Haos na sceni i u publici, sve pesme peva publika, pa oni su odrasli uz njih. A Sanja, kakav šoumen, ide u publiku, peva sa njima, slika se, igra kao da ima 30 godina, a ne 61 godinu. U jednom trenutku sa pratećim vokalom su me toliko podsetili na pevačice iz tog afroameričkog soula sedamdesetih, pa sam mislio da uživo gledam „Dream Girl“, svaka čast. Onaj Marinko koji sada ima 82 godine stepuje, vrti se, peva, svira, skače, kao da ima 40 godina, a Zec koji ima samo 75 godina ga prati u stopu. Svi su srećni, i publika, i muzičari, i ton majstor, i redari, i novinari, i organizatori, i svi pevaju u jedan glas.
I onda u tim trenucima primetim Maju u publici. Stojim po strani i gledam je, vidim je kako uživa, peva, vidim radost u njoj, i prvi put posle ko zna koliko vremena za samo nekoliko minuta ta tuga je nestala u njenim očima. Iako je taj momenat trajao samo nekoliko trenutaka, kao da je trajao tri života. I onda mogu samo da zamislim Maju kao devojčicu, koja je sa mamom cekala da na ručak dođu bato iz škole i tata s posla, a u međuvremenu ona i njena majka zajedno su svirale i pevale u dnevnoj sobi uz muziku Novih fosila. Tako su skakali, veselili se, pravili jela, kolače, majka i kćerka zajedno. Verovatno se u tim trenucima i sama planeta radovala sa njima, kao mala nevina deca crvenih lica, uživajući u ljubavi koju dele zajedno. I tada se zapitaš šta je u stvari muzika, i u tim trenucima shvatiš da postoji prava vremenska masina, a njeno ime je Muzika. Na nekoga ona deluje pozitivno, nekome negativno, zavisi kakve uspomene nosiš iz tog trenutka kada si je čuo. Neko je možda doživeo svoju prvu ljubav na određenoj pesmi i biće srećan, neko se na istoj pesmi odvojio od voljene osobe i normalno ja da će biti tužan. Za svakoga ponešto, ali taj vremeplov svakoga dotakne u nekom trenutka. Za Maju je muzika Novih fosila bio njen Perihel (Perihelion) i Afel (Aphelion), njen vremeplov kojim se makar i nakratko vratila u neko drugo vreme koje je potom neko ili nešto ukralo od nje.
Koncert je skoro gotov, jedan bis, dva bisa, niko iz publike ne odlazi, svi zajedno pevaju pesme iako je bina prazna. Neverovatna količina pozitivne energije koja se diže iz svakog pojedinca iz publike stvarajući zajedničku mešanu energiju. Ko zna, možda neko nađe način da je pretvori u korisnu energiju koja može da pokreće turbine. Novi fosili se još jednom penju na bini, srećni su, verovatno nisu očekivali ovakav prijem kod ovako divne publike, otpevaju još jednu pesmu i odlaze. Vidim kasnije Maju sa drugaricom Milenom iza garderobe kako se slikaju sa Sanjom, a suze joj teku niz lice. Pa to je ona omiljena pevačica njene majke. Grle se, onako neobavezno, a ne znaju se. Maja grli projekciju svoje prošlosti, Sanja grli i svoju sadašnjost i svoju prošlost. Valjda zna Sanja, a i autor pesama Rajko Dujmić šta su uradili ne samo za Maju nego za sve njih koji su voleli (i jos uvek vole) njihovu muziku. Maji su vratili vreme, jednostavno napravili su da ovo juče bude sada, tj. vratili su je u vreme pre mnogo godina kada je bila u majčinom prekrasnom naručju – zaštićena i srećna, puna ljubavi.