Rock alternativac među kantautorima, Bojan Aleksić Chavez iz Kule (Srbija), konstantno je prisutan, kako na koncertnim događajima tako i na glazbenim natjecanjima diljem regije.
U intervjuu za Music Box otkrio je koliko je zadovoljan s dosadašnjim radom, jesu li mu se ostvarili određeni snovi i kako je došlo do suradnje s jednom od najboljih hrvatskih kantautorica, Sarom Renar. Također, otkrio nam je i značenje jedne znakovite pjesme, a saznali smo i za još neke njegove afinitete u kulturi.
Više od 10 godina se baviš glazbom, kako autorskom, tako i obradama, pa čak i dječjim pjesmama. Tvoj rad je prepoznala i struka koja ti je dodijelila i određene nagrade. Kada sada na sve to gledaš jesi li postigao ono što si htio?
Najiskrenije bi bilo ne, a ova skromnija varijanta bi bila – da, donekle. Ali stvarno ono što je najveća istina – ne, jer ciljam mnogo više zato što znam da mogu ponuditi mnogo više. Opet, tu ulogu igra više parametara oko kojih ne mogu puno, ne možeš tek tako naći ljude, nemaš para za ovo, nemaš pristupa za ono, tako da je dosta teško jer moraš na kraju sve sam. To zna umoriti čovjeka zato što imaš tisuću svojih obaveza osim glazbe koje te iscrpe psihički i fizički, te na kraju dana nemaš više volje za snimanje i razmišljanje, nego se baciš u krevet i dođe kraja dana.
Koliko su ti pomogle suradnje poput Exposure Music Festivala u Velikoj Gorici, imam dojam da je ta scena dosta povezana u cijeloj regiji?
Sad sama pomoć, nemamo mi tu nešto pretjerano da se pomažemo u smislu svirki, ali najveća prednost ovoga je samo upoznavanje ljudi koji se bave istom materijom. Upoznavanje njihovog stila rada, sitnih detalja koji ti mogu pomoći ili s kojima ti možeš nekome pomoći ako kažeš foru s kojom si ti pisao pjesmu te je njemu to puzzla koja mu je falila. Upoznao sam ovdje toliko finih ljudi koji su fenomenalni, ne moraju nužno biti bolji vokalisti ili muzičari, kao niti ja bolji od njih, samo se jednostavno sklapamo jedni na druge i svatko svakome ima nešto za pokazati. Meni je to nešto najljepše. Tri godine sam ovdje od ukupno pet koliko Exposure postoji. Proputovao sam zadnjih par tjedana, umoran sam i psihički i fizički, ali ovdje sam došao. Došao bih da sam i sve sâm morao plaćati jer stvarno je uživancija.
Prošlo je tri godine od zadnjeg albuma, povremeno si izbacivao koji singl, skupljaš li pjesme za novi materijal?
Skupio sam pjesme, imam ih jedno 40 spremnih da se jako lijepo rade, ali fali vremena, ljudi i resursa. Sklapam kockice polako i sada se, da kucnem o’ drvo, zahuktava malo situacija s tri ili četiri pjesme koje sam odvojio i koje želim odraditi profesionalno. Naći ću preko interneta ljude koji će kao session glazbenici odsvirati onako kako trebam i kada to aranžmanski uradim. Poklopit ću sve što mogu i spojiti, te ćemo vidjeti što će biti. Druge opcije nema.
Vedran ToughRa (Exposure Music Festival) – Bojan Aleksić Chavez 10:9
Imaš specifičan izričaj koji vuče korijene iz alternativnog rocka početka 90-ih. Jesi li još pronašao nekoga sa sličnim stilom ili si odmetnik u toj skupini?
Zapravo jesam pronašao, ali sada me sramota jer se ne sjećam kako se dečko zove. Naletio sam na njega slučajno kada sam bio prošle godine u Sloveniji na MaK festivalu. On je ubijao, on je grunger kao ja i našli smo se na Alice in Chains i Pearl Jamu. Došao sam u majici Alice in Chains i on je sjeo pored mene i to je to. Stvarno dečko svira i pjeva genijalno, baš smo sat vremena pričali o tome. Volio bih s takvim ljudima raditi i mislim da bi se lako našli na sredini koja nama treba. Ali jako smo daleko. Obično bude da nađem svoju srodnu glazbenu dušu jednu državu dalje, uvijek bude tako, nažalost, ali volio bih da to bude bliže i da se ne radi preko žice, nego da sjednemo i radimo. Žica je žica, ali uživo je uživo.
Kada si spomenuo MaK primijetio sam snimku sa Sarom Renar, zna li ona da si snimio cover njezine pjesme “Djeca”?
Zna jer smo nas dvoje jako dobri prijatelji. Rekao sam da ću uraditi tu obradu jer mi je jako draga i lijepa pjesma, a ona se oduševila stvarno tom idejom. Nisam trebao biti na MaK-u, nego me Vedran ToughRa (Exposure Music Festival) poveo. Pitao me hoću li ići na još jedan festival jer on tamo svira, pa sam rekao da hoću – zašto ne. Ponio sam i ja gitaru i vidio sam tamo da i ona svira pa sam je isprepadao ispred auta. Ona me gledala u čudu i pitala što radim tamo. I onda sam je zezao i pitao hoće li svirati “Djecu”, a ona se malo rastužila i rekla kako nema pratnju, pa se sjetila i kliknulo joj je zašto to pitam. I onda smo imali još jednog kolegu tamo s usnom harmonikom, čije sam ime opet zaboravio jer sam katastrofalan, ali on je prvak usne harmonike u Sloveniji i to je pokazao na Sarinoj pjesmi, te kasnije sa mnom na “Da jak sam kao ti”. To je bilo fenomenalno i skoro sam se rasplakao koliko je lijepo zvučalo. To mi je možda jedna od najljepših kolaboracija koja mi se dogodila u životu. Nije bilo puno publike, ali je bila super i to cijenim najviše na svijetu.
Počasti nas anegdotom vezanom uz pjesmu “Da jak sam kao ti (draga Katarina)”, kada si u svom domu ugostio ToughRu i otkrio mu kome je ta pjesma zapravo posvećena.
Katarina je moja baka. Katarina ti je jedna od onih ljudi koji su pregrmjeli toliko teških i loših godina, preko svojih leđa prevalila toliko posla da pomisliš kako to netko uopće može i onda pogledaš u njene oči i što vidiš? Dobrotu, sreću i radost. Kad je čuo tu pjesmu, rekao mi je da mu se puno sviđa ali nije mu bilo najjasnije kakva osoba moraš biti da bi te netko tako opisao, pa sam mu rekao da će dobiti objašnjenje na dan kada dođe kod nas u kuću. Došao je i taj dan kada je bio moj gost upoznao je Katu. Jedan dan mu je bio dovoljan da mu svete riječi sjednu na mjesto. Mene je više sramota skoro koliko je hvalim, ali uvijek ću vam reći isto – sva ta slova su samo blijed pokušaj opisivanja jedne osobe koju nećete shvatiti u potpunosti dok ne prozborite koju sa njom. Vrata našeg doma su uvijek otvorena, pa ako vas put nanese, dobrodošli!
Još od svog djetinjstva, član si uspješne amaterske dramske skupine u Kuli. Kako teče ta usporedna umjetnička karijera?
To je druga kuća. Evo sad ima ravno 20 godina od kako sam počeo glumiti, sad imam 27. Mogu s ponosom reći da je naše Kulsko amatersko pozorište od nastanka u samom vrhu amaterske glume i da raspolažemo sa sjajnim kazalištem, nevjerojatnim glumcima i još nevjerojatnijim redateljem. Ne mogu zamisliti kako bi mi život izgledao kada biste mi otrgli kazalište iz njega. Ove godine smo došli do Državnog natjecanja koje se zapravo i održava u našem gradu, a moj najveći i najdraži uspeh odatle je što sam u 3 natjecateljska ranga (zonski, pokrajinski i državni) dobio nagrade za najbolju autorsku glazbu. Imam od prije nagrade za glumačka ostvarenja, također državnog nivoa ali ova nagrada je najslađa jer sam u njoj objedinio dvije ljubavi – glazbu i kazalište. Sljedeća predstava kreće uskoro pa ubacujemo novi žeton!
Želimo ti još puno sreće i da ostvariš san te pronađeš ljude s kojima bi snimao brojne zanimljive materijale.
Čim budem našao, javljam. Hvala ti.
Razgovarao: Zorislav Knežević
Foto: Nikola Knežević