Rock i općenito glazbena ikona Billy Idol došla je u naše krajeve u sklopu nove turneje “It’s a Nice Day to… Tour Again!” kojom promovira i novi album “Dream Into It”. Uhvatili smo ga u Budapest Parku u Budimpešti.
Već naziv nove turneje otkriva koliko se Billy raduje svakom novom susretu s publikom i kako jednostavno ne želi stati jer mu rock glazba i na pragu sedmog desetljeća života teče kroz vene. Tako i sve svoje koncerte na ovoj turneji otvara s novom rock poslasticom, pjesmom s novog albuma, “Still Dancing”, koja aludira da Billy i dalje pleše. I znate što, i dalje je u odličnoj formi, kako vokalnoj, tako i fizičkoj. Nisam znao što očekivati na koncertu, gledao sam neke snimke i vidio da sve super zvuči, ali godine su tu. No, totalno me razuvjerio, a koncert je na kraju ispao prava poslastica za sve željne zvuka 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. I nije samo Billy bio fantastičan, cijeli bend je bio na vrhunskoj razini, od gitarističkog velikana Stevea Stevensa i njegovog brata po instrumentu Stephena McGratha, do sjajne dvije crnkinje kao prateće vokalistice. Šteta što potonje nisam bolje čuo tijekom koncerta, moram priznati da se toncu malo omaklo pa kao da ih nije dovoljno pojačao. Bio sam negdje oko 20. reda od pozornice i to u sredini, iako vrlo zanimljivo, prateće vokale čujem na mobilnim snimkama. Možda sam samo s vremenom postao gluh ili je tinitus pojačao svoju glazbu.
Billy je izašao na vrijeme na pozornicu i prema prosjeku turneje s nje i sišao na vrijeme. Set lista je bila kombinacija najvećih hitova i novih pjesama s albuma “Still Dancing”. Jasno da se mogla još koja ugurati na listu, ali i ovo je bilo dovoljno da s koncerta odemo s osmijehom na licu. Zadnji put sam ga gledao uživo na INmusic festivalu i čini mi se da od tog trenutka ima jedno 15 godina. Sjećam se da sam tada imao dobar osjećaj oko nastupa, ali ovaj u Budimpešti je bio pravi užitak za uši. Bend utegnut onoliko koliko treba, Billy super raspoložen, a publika onakva kakva treba biti. Svaku pjesmu je objeručke dočekala, a nisu izostali ni vriskovi na Billyjeve seksi poteze. “Still got the look”, da parafraziram jednu drugu pjesmu jednog drugog popularnog benda 80-ih i 90-ih godina, a koji se uskoro vraća na pozornicu i čak dolazi u Budimpeštu. Dakako, govorim o Roxetteu.
Cijeli planet uhvatila je retro groznica, a kako i ne bi kad živimo u svijetu šund glazbe kroz koju nekada teško propliva kvaliteta. A i ako je hoćete naći morat ćete sami prokopati svjetske streaming servise. Billy Idol se savršeno uklapa u tu retro groznicu jer je više generacija odrastalo uz njegovu glazbu, od Generation X do solo karijere koja je bila na vrhuncu u 80-ima, ali je imala što za reći i 90-ih godina. Takav je bio i sastav publike sačinjen od starih rockera i mladih fanova željnih nekih drugih glazbenih desetljeća. Jer retro je novo moderno. I neka je! Podsjetio se Billy na Generation X, a za to je morao posegnuti u drugu polovicu 70-ih godina kada je bend nastao na temeljima punk rock pokreta u Londonu. Iza njih su četiri albuma, a potom se Billy preselio u Ameriku i započeo solo karijeru koja će biti još uspješnija. Iz punk rock faze čuli smo “Ready Steady Go” i naravno “Dancing with Myself” (na bisu).
Cijeloga dana padala je kiša, Budimpešta je bila okupana, a s kabanicama smo dočekali koncert misleći da će biti opći potop (kako je i najavljeno). No, Idol i ekipa kao da su rastjerali kišne kapi i doslovno tijekom koncerta ništa nije zapadalo, čak ni atmosfera. Btw čujem da je i u Beogradu uspio rastjerati kišu. Čudo! Skinuli smo tako kabanice prije nego što se skuhamo u najlonu, a onda i krenuli plesati. I nismo stajali do kraja koncerta. Jer Billy ne staje, pa ni publika nije stala. Čak i onda kad smo imali prilike čuti neke balade poput prekrasne “Eyes Without a Face”. Naravno, novi materijal, osim uvodne “Still Dancing” nije bio pretjerano zanimljiv, a svakako treba istaknuti da je izveo i duet s Avril Lavigne (“77”), ali bez Avril. Sve te pjesme s novog albuma zvuče mi slično, bez nekog pretjeranog catchy momenta, a čak i spomenuta “Still Dancing” podsjeća na neke njegove stare uratke, no upravo je zbog toga možda i najzanimljivija od svih. I lijepo se nadovezala na sljedeću “Cradle of Love”. Često je Billy tijekom kretnji po pozornici dolazio do ostalih članova benda, osjeti se ta neka domaća, obiteljska toplina, a najviše je zastajao naravno do svog “partnera u zločinu”, Stevea Stevensa, koji nosi velike zasluge za neke od najvećih hitova Billyja Idola. Osobno, kao veliki ljubitelj gitare samo sam čekao njegove sjajne solaže i uspoređivao ih u glavi s originalima. Ako se za Billyja može reći da još ima u sebi tu istu energiju, za Stevensa se također može reći da nije izašao iz forme. Štoviše, čak mi je zvučao bolje nego na tom INmusicu, ako se dobro sjećam. Posebno je bio impresivan njegov gitarski solo koji je sačinjavao komadiće pjesama poput “Stairway to Heaven” Led Zeppelina i “Eruption” Van Halena i sve je to činio na Godian Multiac akustično-električnoj gitara čiji je i endorser. Time ovaj solo postaje još impresivniji jer nije lako svirati “Eruption” na električnoj, a kamoli na akustično-električnoj gitari. Dobio je za nagradu velike ovacije publike, a čak je i Idol kod predstavljanja rekao kako je s njim oduvijek i zauvijek jedan i jedini, veliki i neponovljivi Steve Stevens.
Nakon Stevensovog sola kao da su ubacili u još veću brzinu – prvo “Mony Mony” od koje je još veći hit napravio Idol u svojoj obradi, a zatim i “Ready Steady Go” pa “Blue Highway”. Tu se dogodio još jedan slatki moment Stevea Stevensa koji se na pjesmu nakačio sa skoro jednominutnom izvedbom riffa glavne teme iz filma “Top Gun”, “Top Gun Anthem”, koju je skladao i producirao veliki skladatelj filmske glazbe Harold Faltermeyer, a Steve je naravno svirao gitaru. Lijepo od Billyja što je Steveu još jednom omogućio da bude pod glavnim svjetlima reflektora. Nismo došli ni do tuceta pjesama, a već smo na najvećem hitu “Rebel Yell” koji je i zatvorio službeni dio koncerta. Naravno, pjesma je dočekana uz opće ludilo publike i nije bilo grla koje nije pjevalo barem refren ove pjesme. Iako se bend povlači s pozornice, nakon minutu smo na zvučnike čuli Billyja kako viče na mikrofon i poziva publiku da se pripreme za nastavak. Nije prošlo puno vremena, a bend je već izašao van, dok je Billy nosio novu odjevnu kombinaciju. Naime, više se puta presvlačio preko koncerta, a na bisu nas je iznenadio s crnim kožnim kaputom na goli dio gornjeg tijela koje je i dalje u itekako utegnutoj formi. Možda nema pravog six packa, ali nema ni oronule kože a la Iggy Pop.
Na bisu izvodi prave hitčuge, “Dancing with Myself”, potom i provocira oblake iznad nas s “Hot in the City” pa sam odjednom osjetio nekoliko kapi u zraku. Vraća se novom albumu izvodivši “People I Love” i taman kad smo pomislili da nešto fali, eto ga s “White Wedding” za kraj ove nove avanture u glavnom gradu Mađarske. Mogao je još izvesti neke pjesme, poput “Sweet Sixteen”, “Speed”, popularne obrade The Doorsove “L.A. Woman” ili pak neke od novijih kao što je “Bitter Taste”, a koja bi se mogla svrstati u jedne od najboljih pjesama koje je ikada napisao. No, i ovo je bilo dovoljno, taman da se zaželimo još koji put vidjeti nezaustavljivu rock mašinu zvanu Billy Idol.
Do nove budimpeštanske avanture – ready, steady, Billy!
Foto: Nikola Knežević