RECENZIJA: Paul Thomas Anderson: “Fantomska nit” – čarobno!
2. ožujka 2018.
Željko Mirković Miki (85 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: Paul Thomas Anderson: “Fantomska nit” – čarobno!

Rijetko viđen komadić savršenstva sedme umjetnosti koje je režirao čovjek koji nam je dao „Magnoliju“ i „There Will Be Blood“.

Paul Thomas Anderson snimio je izvanredan film, komad koji stoji rame uz rame s velikim djelima, ne samo filmskog izražaja, već i ostalih vidova ljudskog hvatanja ukoštac s temeljnim stvarima postojanja. Razlozima za bivanje, ljubavlju prije svega. Glavni lik filma hiroviti je i izbirljivi (rekli bismo cjepidlaka; da ne rabimo neku prizemniju i točniju riječ) Reynolds Woodcock, krojač za višu britansku klasu i klijentelu, istančanoga ukusa i preciznih navika i zahtjeva prema ljudima i pojavama koji ga okružuju. Jasni stavovi (profesionalni i ljudski), odnosno dosljednost i nepokolebljivost u svakom smislu najčešće smetaju okolini, bilo da je riječ o pedesetim godinama prošloga stoljeća, kada se radnja i događa, ili je u pitanju današnje vrijeme. U njegov svijet ulazi Alma (nomen est omen) i svojim će ga snažnim utjecajem (kao ljubavnica, kasnije i supruga, i muza), pomaknuti iz njegove „ravnoteže“. Sve ono što se Reynoldsu događa, i u čemu se ljudi mogu prepoznati, napravljeno je (poput krojačeva rada) minuciozno, precizno, dakle savršeno.

Veliku pomoć u pletenju ovih tankih filmskih niti Anderson je imao u velikom glumcu koji nosi cijeli ovaj projekt. Daniel Day-Lewis, iznimna je pojava u filmskom (umjetničkom) svijetu. Njegov background nije samo filmski (glumački ) već je i pjesnički. Upravo taj spoj poetskoga i tehnički zahtjevnoga posla prenošenja emocija najveći su aduti filma. Već smo kod Day-Lewisa mogli vidjeti ostvarenja koja su nadilazila vrlo dobru kvalitativnu razinu glume u (američkom) filmu, ali ovom je izvedbom (nadam se da mu nije posljednja, kao što se najavljuje) letvicu podigao visoko i zadao težak zadatak generacijama žena i muškaraca koje se bave ovim zanimljivim zanimanjem (u ovom slučaju riječ je, dakako, o pozivu; predodređenosti).

Bez pretjeranih gesta („mahanja“), onom genijalnom „mirnoćom“ ispod koje se mnoge stvari „kuhaju“, podsjetio nas je kako je to kad čovjek „živi“ svoj život (punim plućima, kaže stara metafora). Ljubav se ne događa nekom drugom, treba je prihvatiti u njenoj punini. Ili ne? Vječno pitanje. Ili pitanja. Koliko smo daleko spremni ići kada (se) prepoznamo u nekome, kada nam taj netko otvori vrata nas samih. Nije bitno tko je u pitanju – otkačenjak ili uštogljenko. Tko bi rekao da se svijet, uredno složen, može ovako „presložiti“ i biti bolji, uzbudljiviji, dublji, zanimljiviji – tko bi rekao da se ljubav može dogoditi svima. A protiv toga lijeka – nema. „Ne pomaže medicina!“ -podsjetio bih na rečenicu iz Berkovićevih „Ljubavnih pisama s predumišljajem“. Dakle, velika uloga velikoga glumca koji je oduševljavao od ranijih radova poput „The Unbearable Lightness Of Being” (prema Kunderi) i „The Last Of The Mohicans“ (prema Cooperu), pa do novijih ostvarenja kao što su „There Will Be Blood“ (suradnja s Andersonom) i naravno „Lincoln” (Spielbergova priča o legendarnom američkom predsjedniku). Meni osobno najdraži je njegov nastup u  „The Age Of Innocence“, Scorseseovoj adaptaciji klasika američke književnosti i odličnoga romana Edith Wharton. Kad smo kod ostalih, ne manje važnih uloga, u prvom redu spomenut ću Vicky Krieps, Luksemburžanku koje se, kao kroz maglu, sjećam, iz filma „A Most Wanted Man“ (vrlo dobar film), te Lesley Manville u ulozi Woodcockove sestre koja jedino zna s njim (i protiv njega), Cyril. Naravno, i režija je savršena.

Često se u medijima znaju naći ocjene po kojima umjetnik ne pravi filmove „za publiku“ jer su „sporijeg ritma i tempa”, jer su “neobični ili anakroni“ ili nešto treće. Paul Thomas Anderson i u ovom slučaju napravio je film jedinog mogućeg tempa, onoga koji odgovara (odličnoj) priči, odnosno scenariju. Nema kompromisa ako je u pitanju ono umjetničko (ponovit ću, ljudsko) koje želimo izraziti. Zbog koga to raditi? Zbog publike? Profesionalnih kritičara? Ili, pak, zarade na blagajnama? Radite li iz tih razloga filmove (ili se pokušavate izraziti u bilo kojem smislu, ne samo umjetničkom) na krivom ste putu.

I za kraj – glazba. Opet ću reći – pomno i precizno odabrana. Jonnyju Greenwoodu (da, da, iz Radioheada) kapa dolje i naklon do poda, do temelja. A u temelju su, naravno, i klasici. Od Brahmsa i Schuberta do Oscara Petersona. Savršeno, kao što je i ovaj film – najbolji film ove (odnosno prošle) godine. Lijepe sjene prošlosti utkane u ljudsko biće isprepliću se sa sadašnjošću i nesigurnom budućnošću punom izazova koje stoje pred nama i zovu nas da ih primimo i nastavimo plesti fino tkanje „života tvog i mog“. Ljudskog, prožetog ljubavlju. Rekao bi pjesnik „na putu od gnijezda do zvijezda…“. A kad smo već kod zvjezdica…

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5