Nenad Korkut ususret Oscaru: „Važno je svojom strašću zaintrigirati nekoga da ode u kino i pogleda film“

Kada su u pitanju najvažnije dodjele filmskih nagrada – Oscar, teško je zamisliti prijenos na HRT-u bez cijenjenog modnog stručnjaka i vrhunskog poznavatelja filma Nenada Korkuta.

Iako je u početku angažiran kako bi komentirao događanja na crvenom tepihu, urednici su ubrzo shvatili da itekako ima što reći o filmu, filmskoj industriji i povijesti filma, pa ga možemo čuti tijekom cijelog prijenosa. Uz njega, na komentatorskim pozicijama su i još jedan vrhunski poznavatelj filma Boško Picula, filmski kritičar i sveučilišni profesor te mlada snaga u imenu Marija Kozine, filmskog kritičara.

Samo je nekoliko dana ostalo do tog ključnog trenutka – proglašenja najboljih filmova i pojedinaca u filmskoj industriji u 2016. godini. Kakva su predviđanja, ima li promjena u određenim kategorijama i pravilima, zašto ne viđamo hrvatske filmove među nominacijama, je li crveni tepih potreban Oscarima i kako izdržavaju šestosatni prijenos, sve su to pitanja koja smo postavili zaista dragoj osobi i velikom filmofilu Nenadu Korkutu, koji je izdvojio više od pola sata svog dragocjenog vremena za portal Music Box.

Prije svega zahvaljujem što ste izdvojili svoje vrijeme za intervju za Music Box. Bliži nam se 89. dodjela nagrada filmske Akademije – Oscar. Kao i svake godine izravan prijenos je na HRT-u, a nekako tu večer ne možemo zamisliti bez vas, dugogodišnjeg voditelja prijenosa. Budući da ste vi veliki poznavatelj filma i Oscara, za početak klasično pitanje, što očekujete od ovogodišnjih dodjela, ima li nekakvih značajnih promjena u kategorijama i pravilima u odnosu na prošlu godinu? Primjerice, prošle godine su, koliko znamo, izbacili mogućnost nominacije filmske glazbe ako su u pitanju dva ili više autora, pa se tako soundtrack za „Revenanta“ nije našao u konkurenciji. No zanimljivo, ove godine imamo primjer koautorstva za Lion, a ipak je u pitanju nominacija.

Hvala što ste me pozvali. Baš sam se sreo s Boškom Piculom, imamo neke sastanke prije dodjele Oscara i zaključili smo da nam je ovo deveta zajednička dodjela koju komentiramo. Uz nas su se mijenjali komentatori, bila je tu Alenka Lesinski, jedno vrijeme Petar Krelja, sada je Mario Kozina koji je od zadnje godine s nama. Bio je tu i neki prekid jer HRT jedno vrijeme nije prenosio dodjelu Oscara. Prvi puta smo se okupili 2005.

Ove godine moram reći da je puno bolja konkurencija i puno smo zadovoljniji svi zajedno s američkom produkcijom u odnosu na prošlu godinu koja je po meni bila jedna od lošijih. Ako malo bolje razmislite, film „Spotlight“ koji je dobio glavnog Oscara, ove godine ne bi bio film koji bi se isticao kao favorit u odnosu na ovogodišnje nominirane. Ova godina me podsjeća na onu kada smo imali fenomenalne filmove, „Boyhood“, „Birdman“, „Hotel Grand Budapest“, filmovi koji su bitni za američku kinematografiju i koji će dugo ostati. Mislim da prošle godine takav film nije snimljen ili nije pao u oko američkoj Akademiji. Već tijekom prijenosa prošle godine komentirali smo da će zaista teško neki film postati kultni ili izdržati nekakav vremenski odmak. No, ove godine mi se čini da imamo barem dva filma koja su jako bitna za američku kinematografiju i koja će ostati dosta dugo. Po meni su to „La La Land“ i „Moonlight“, koji su i najveći favoriti te imaju najveći broj nominacija.

Moram reći da su se neka pravila mijenjala u zadnjih desetak godina. Najvažnije pravilo je da je proširen krug filmova koji se natječu u glavnoj konkurenciji za film godine. Do prije desetak godina je to bilo pet, kao i u drugim kategorijama osim onih za šminku i specijalne efekte gdje ih je samo tri. Zaključili su da bi se, zbog atraktivnosti ali i puno filmova koji to zaslužuju, kategorija mogla proširiti. Između 5 i 10 svake godine može biti u nominaciji iako je kompliciran način na koji se taj broj dobiva. Prošle godine je bilo 8, ove godine 9, ali to vam je kao elektronsko glasovanje na predsjedničkim izborima, tako da me ne pitajte kako dolaze do tog broja. Mijenjali su se i načini glasanja i to je ono što je jako bitno. Prije je svaki ceh glasao isključivo za svoju kategoriju, glumci su glasovali za glumce, režiseri za režisere itd., a svi su glasovali samo za film godine. To je bila jedina kategorija za koju cijela Akademija od 6 tisuća članova uvijek glasa. No, s proširenjem kategorije promijenili su pravilo da samo kod nominiranja ceh nominira u svojim kategorijama, dakle kod nominacija kostimografi nominiraju 5 najboljih kostimografa i tako u drugim kategorijama. Međutim po novom svi glasaju za sve i to puno mijenja percepciju, pogotovo ako znamo da je u Akademiji najveći broj glumaca. Primjetljivo je da se više ne dijele Oscari hrpimice, od kada se to promijenilo. Nekada ste znali imati situaciju da su Oscari bili podijeljeni tako da bi jedan film dominirao, a svi ostali bi dobili mrvice. 7 ili 8 Oscara bi bila normalna bilanca no u zadnje vrijeme nemate filma koji je dobio više od 3 ili 4 kategorije, mislim na pobjedničku kategoriju. Primjerice prošle godine „Mad Max“ je dobio više Oscara nego pobjednički, ali dobio je one u tehničkim kategorijama.

Zanimljiva je ova situacija gdje imamo film „La La Land“ s 14 nominacija što je izjednačen rekord s „Titanikom“ i „Sve o Evi“, koji u krajnjoj liniji može vrlo lako dostići te velike cifre. „Titanik“ je dobio 11, kao i „Ben Hur“ ili „Gospodar prstenova“. Na neki način je „Prohujalo s vihorom“ film koji je dominirao najviše u povijesti Oscara, dobio ih je 8, no tada je bilo puno manje kategorija, tako da ne možemo zamisliti koliko bi film dobio Oscara da su bili u konkurenciji i kostimi, te razne tehničke kategorije. Čini mi se da je to povijesno najjači i najduži film koji je ikada dobio Oscara.

Što se tiče vašeg pitanja vezanog za promjene u kategoriji glazbe, to bi možda trebao Picula odgovoriti, siguran sam da je bolje upućen u to od mene. Nisam razmišljao previše o tome, ali drago mi je što je „Lion“ dobio tu nominaciju jer mislim da je to i zaslužio.

Koliku važnost po Vama ima filmska glazba u jednome filmu i koji skladatelj Vam je po tom pitanju ovogodišnji favorit ili možda da nam kažete čiju glazbu općenito volite čuti u filmu?

Apsolutno je važna i mislim da je to jedan od jako bitnih segmenata u filmu. Uostalom svatko od nas pamti neke filmove po filmskoj glazbi, pri tome ne mislim samo na mjuzikle. Ponekad je to glazba koja je originalno pisana za film ili je korištena neka glazba koja je obilježila taj film. Imamo na primjer slavni švedski film iz 60-ih „Elvira Madigan“, koji je dobio nagradu u Cannesu, a u kojem je korišten 21. Mozartov klavirski koncert koji je bio toliko izražen u filmu da danas tog Mozarta popularno zovemo „Elvira Madigan“, toliko je snažno ostao u svijesti ljudi da kada u YouTube ukucate naziv filma izaći će vam Mozartov koncert. Isto tako imamo primjer filma „Kratki susret“ Davida Leana gdje je korištena Rahmanjinova glazba, njegov 2. klavirski koncert, kojeg kada čujete sjetite se odmah filma. Tu je i „Casablanca“ i slavna pjesma „Play It Again, Sam“ i Ingrid Bergman kada dolazi u Rickijev bar. To su neke stvari koje nam ostaju u pamćenju. Od nekih Oscara za glazbu sjećam se da mi je bilo izuzetno drago kada je Oscara dobio Dario Marianelli za film „Atonement“ koji je fenomenalno pretakao zvuk pisaće mašine u filmsku glazbu. To mi je ostalo u memoriji i jako sam navijao da dobije Oscara. Drago mi je što su neki filmovi ove godine fenomenalno uglazbljeni i to je jedna od kategorija koja je uvijek i najzanimljivija, ali mislim da ove godine imamo pobjednika na kojeg možemo dati novac na kladionicama. Ove godine ne bi trebalo biti velikih iznenađenja što se tiče filmske glazbe i „La La Land“ je doista film koji toliko odskače od konkurencije i koji je uostalom glazbeni film, nije doduše klasičan mjuzikl, ali u njemu je glazba toliko bitna u pričanju priče da mislim kako bi bilo ogromno iznenađenje da tu ne dobije nagradu za filmsku glazbu i najbolju pjesmu.

Zanimljivo je kako već dvije godine zaredom nisu prepoznate izvrsne glavne uloge malenih protagonista? Iz prošle godine imamo primjer filma Room i glumca Jacoba Tremblaya, ove godine je to Lion i fantastičan Sunny Pawar. Je li u pitanju kakva prepreka u pravilima nominacija? Važno je istaknuti kako ovi glumci nemaju uopće nominaciju za Oscara.

Što se tiče djece tu vam je jako čudna situacija s Ocarima, oni jako vole neke ekscese u takvim ulogama. Ili se desi da djetetu daju Oscara, ne samo da ga nominiraju, kao što se dogodilo s Tatum O’Neal u „Paper Moon“ ili Annom Paquin u „Pianu“ koje su imale 10 ili 11 godina kada su dobile Oscara, no većinom se dječje uloge ignoriraju. Tu i tamo se dogodi da se neko dijete probije u nominacije, kao što je slučaj onog klinca iz „Šestog čula“, ali su vrlo teški što se tiče nominiranja djece, a opet kada se to dogodi onda znaju imati velike šanse da nagradu i osvoje. Slažem se s vama da je prošle godine bila velika nepravda da u filmu „Room“ partner Brie Larson ne bude uopće nominiran, a ona je dobila Oscara. Mislim da se taj film zasnivao na jednoj vrlo partnerskoj simbiozi dvije uloge te je mali bio, rekao bih, jači lik i od same Brie i mislim da je Akademija napravila pogrešku što je odvajala te dvije uloge u smislu da se njoj toliko nagrada dodijelilo, ne samo Oscar, nego sve moguće nagrade koje je osvojila prošle godine za ulogu koja je bila doista dobra. No je li ona bila toliko dobra u odnosu na svojeg partnera? Tako je sada pitanje filma „Lion“ gdje mislim da je mali lik Sarooa možda i jači, pogotovo u emotivnom smislu, od odraslog kojeg glumi Dev Patel koji je čak i dobio Baftu prije dva tjedna, a i u nominaciji je za Oscara. Ne vidim razloga zbog čega se to desilo, ali to je stvar procjene glumačkog ceha u Americi. Naravno, Dev Patel je danas, ne baš zvijezda, ali etablirani glumac s obzirom da je jedan film u kojem je glumio glavnu ulogu dobio Oscara („Slumdog Millionaire“). Tada je bio mlad, a nisu ga nominirali, možda je to nekako iskupljenje. Meni je fascinantije, recimo, da je dijete, koje nismo spomenuli, iz filma „Moonlight“, a kojeg glume tri lika, fenomenalno i nevjerojatno je glumio očima te po meni zavrjeđuje nominaciju. Opet je bio problem kojeg od ta tri glumca izdvojiti jer su sva tri fenomenalna, tako da je možda na taj način bilo jednostavnije Akademiji nominirati Mahershala Alija koji je veliki favorit u kategoriji sporednih glumaca, a koji je sporedni lik u toj priči o odrastanju.

Što mislite hoće li i ova dodjela Oscara imati određeni predznak? Na dodjelama Zlatnog globusa Meryl Streep je govorila protiv Donalda Trumpa što su podržali mnogi glumci, a zanimljivo je kako je upravo Trump glavni krivac zato što cijenjeni redatelj Asghar Farhadi neće moći doći na dodjelu Oscara samo zato što je muslimanske vjeroispovijesti. A Farhadi je nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma na stranom jeziku („The Salesman“).

Mislim da kod njega nije problem muslimanske vjeroispovijesti nego zato što je iz Irana, a to je jedna od onih 7 zemalja kojima je Trump zabranio dolazak u Ameriku. On se naravno solidarizirao sa svojim sunarodnjacima koji ne mogu doći u Ameriku pa su glavna glumica i on javno izjavili da neće prisustvovati dodjeli Oscara. Naravno da bi oni mogli naći načina da dođu u Ameriku jer sigurno da nije svim građanima Irana ili bilo kojih drugih zemalja to zabranjeno, pogotovo u ovakvim situacijama kao što je Oscar. Pogotovo sada kad je taj Trumpov potez poništio vrhovni sud. Inače, smatram da je taj film i najbolji film u konkurenciji stranog filma, a ovaj moment, da je Trumpova odredba dosta odjeknula u filmskim krugovima koji su već negativno senzibilizirani na njegove izjave, mislim da mu to daje dodatne šanse u toj kategoriji gdje je na papiru možda veći favorit njemački film „Toni Erdmann“. Međutim, po meni je Farhadijev film „Trgovački putnik“ puno jači film i artistički puno snažniji, meni se više dojmio, dao bih mu rado Oscara bez obzira na sve te političke konotacije koje će mu možda ići na ruke ili možda neće, vidjet ćemo. U svakom slučaju mislim da će cijela ova dodjela Oscara imati političku konotaciju i mislim da će, kao što smo vidjeli na Zlatnom Globusu i SAG awards, biti političkih govora te ćemo vidjeti što će se tamo događati i u kojemu će smjeru ići. Mislim da će biti vrlo interesantno i dinamično.

Malo bih se posvetio sada i hrvatskom filmu kojeg ne viđamo u nominacijama za Oscara u kategoriji filmova na stranom jeziku, ali nekako su mi filmovi poput „Zivzdana“, „Gorana“ i „Ti mene nosiš“ pokazali kako mi štošta imamo za reći po pitanju filma, iako smo mi daleko još od sjajnih europskih redatelja. Goran je tu najbliže zbog skandinavskog pristupa shodno angažmanu samog scenariste koji je Norvežanin. No, pitanje je, može li hrvatski film danas uspješno konkurirati cijenjenim europskim kinematografijama, neovisno o internim problemima i uplitanju politike u kulturu?

Ako ćemo se sada vratiti na dodjelu Oscara i hrvatski film, tu zbilja nismo imali sreće, ali za to morate imati neku veliku mašineriju iza sebe da bi uopće došli u obzir. Naime, nekada se za strani film nominiralo dvadesetak filmova, sada imate u konkurenciji više od 80. Neke izuzetno male kinematografije redovito šalju svoje kandidate, tako da je ta lista dosta proširena. Da bi uopće došli u mogućnost da vas se razmatra i da vas uzmu u obzir onih devet, što je jedna skraćena lista prije glavnih nominacija i 5 izabranih, doista treba pokrenuti veliku mašineriju da bi uopće netko primijetio vaš film. Ne kažem da hrvatski filmovi nisu dovoljno kvalitetni i da oni možda ne bi trebali biti među nominiranima, međutim nije to samo problem hrvatskog filma. Imate jedan jako veliki art polet rumunjske kinematografije u zadnjih 10 godina koja pobjeđuje redovito na velikim svjetskim festivalima i još uvijek nisu imali nominaciju za Oscara. Dakle, nije samo problem kod nas. Kako su to Mađari i Poljaci uspjeli jer su zadnje dvije godine dobili Oscara za „Son of Saul“ i „Idu“, to je pitanje. Naravno da im pomažu velike nagrade na svjetskim festivalima koje se onda zakoturaju kao jedan dobar PR, međutim tu su bitne i teme, holokaust i slično. Ako je neka velika tema razumljiva cijelom svijetu to je sigurno olakotna okolnost. Skandinavska kinematografija, koju ste sada spomenuli, jako dobro kotira među Oscarovcima, a poznato je da se filmovi nekih država koje imaju određeni renome lakše probijaju, zato što će ih više članova Akademija koji biraju filmove gledati. Tako da mi svake godine redovito imamo skandinavske filmove među 5 najboljih, a i pobjeđuju, nedavno je pobijedio danski film. Ove godine imamo dva skandinavska filma, danski i švedski, oba odlična filma. Morate znati da uvijek u prednosti imate talijansku i francusku kinematografiju koji imaju najveći broj Oscara u kategoriji i veliki respekt među Amerikancima. Začudo ove godine njihovi su filmovi izostali iz nominacija. No, ne možemo reći da su nešto nepravedni prema nama, kada vidite ove godine da nisu nominirali jedan veličanstveni film „It’s Only the End of the World“ Xaviera Dolana, koji je zastupao Kanadu i ušao među devet ali se nije dalje probio. Dakle, to je jedan veliki autor i velika zvijezda, a da ne kažem da nisu nominirali Almodovara ove godine koji je predstavljao Španjolsku niti Verhoevena koji je predstavljao Francusku s filmom „Elle“. Moram reći da je ta kategorija izuzetno kvalitetna, ove godine su izabrani jako kvalitetni filmovi, no ja bih tu uvrstio njih još par. Nadam se da će Hrvatska jednog dana imati mogućnost natjecanja, ali da li imamo mogućnost natjecanja među europskom kinematografijom, to je pitanje koje treba postaviti nekome drugom. Moramo za početak doći u situaciju da budemo u glavnom natjecateljskom programu velikih A festivala. Dok nam se ne dogodi neki film koji će nam biti u glavnoj konkurenciji barem Berlina, ako ne već Cannesa, šanse će nam biti male.

Stručnjak ste i za modu, pa pratite svake godine pozorno crveni tepih. Tko je proteklih godina imao zanimljive kreacije koje su Vas dojmile, odnosno što bi se moglo očekivati ove godine? Jeste li uopće obožavatelj crvenog tepiha jer za neke je to i bespotrebni dio dodjela Oscara koji odvlači pozornost onoj pravoj temi, a to su filmovi?

Mene crveni tepih zanima iz modne znatiželje i to je prilika da povežem dvije strasti, modu i film. Zahvalan sam HTV-u što je prvi put 2005. godine izabrao mene za komentatora i to je isključivo bilo zbog modnog znanja jer su znali da je taj crveni tepih koji traje sat i pol do dva u prijenosu i trebao ga netko malo komentirati. Tako da sam, moram priznati, izuzetno zahvalan crvenom tepihu kao takvom da postoji. Pretpostavljam da ne bih bio niti pozvan da komentiram Oscare da nije bilo njega, tek kroz neke godine su shvatili da mogu i sudjelovati u komentiranju filmove. Ja sam čovjek koji zaista voli film, pratim ga dugo, pogledam sve nominirane, ne samo glavne kategorije, nego i glumačke nominacije te strane filmove, naravno koliko stignem i imam mogućnosti. Uvijek se dobro informiram, a što se tiče same mode, mnogi joj ne daju za pravo da toliko okupira medijski prostor, no morate shvatiti da je Oscar jedan showbiz event koji je jedan od najgledanijih u Americi uopće, osim finala Superbowla i NBA-a. To je jedan moment gdje morate imati dovoljnu količinu lijepih, mladih, dobro uređenih žena i velikih zvijezda na crvenom tepihu da bi održali pažnju šireg auditorija koji to gleda. Pitanje je toga da oni žele na crvenom tepihu dozu glamura, tu vole imati glumice koje će zabljesnuti i možda na taj način PR mašinerija može na lakši način doći do nominacija te u tom smislu treba razmišljati.

Meni osobno, kao čovjeku kojeg zanima film, interesantnije i najuzbudljiviji moment je otvaranje tih kuverti i tko će dobiti nagrade, međutim ne možemo zanijekati važnost crvenog tepiha. Modna industrija je tu prepoznala svoju veliku šansu jer izgovoreno ime nekog modnog kreatora na crvenom tepihu donosi neizmjerno veliku reklamu koja im donosi više novca nego neka kampanja u modnom časopisu ili na modnoj reviji. Ta simbioza mode i Hollywooda je zbilja već zadnjih 20 godina izuzetno hipertrofirala, meni možda malo i previše, ali tu si ne možemo pomoći. Svjesni ste da nakon dodjele Oscara par dana pričamo o dobitnicima, a o tome tko je kako obučen raspravlja se još mjesecima.

Znamo da ceremonija za dodjelu Oscara traje dosta dugo, kako uopće izdržite toliko sati u studiju, postoje li neke nezgodne situacije za vrijeme komentiranja koje utječu na prijenos, npr. ako se nekome dogodi potreba odlaska na WC, a vi pod svaku cijenu morate držati pažnju gledatelja? Ipak je to u pitanju prijenos od gotovo 6 sati u komadu. Imate li neke anegdote po tom pitanju. Kako se tu snašao mladi kolega Mario Kozina, budući da je on najsvježije ime među komentatorima?

Ja sam doktor i navikao sam na noćni radi, rad na hitnoj medicini i u raznim bolnicama 15 godina, tako da su noćna dežurstva bila potpuno uobičajeni lifestyle i ovo doživljavam kao jednu noćnu smjenu te ne vidim problem da održim pažnju. Jednostavno se koncentrirate na to što trebate raditi i to je tako. U svakom slučaju, nama je u studiju to puno dinamičnije nego ljudima koji to gledaju na televiziji. Sjećam se kada sam bio doma i gledao dodjelu Oscara na nekom satelitskom kanalu, jer naši nisu nekada prenosili, potrudio bih se imati neko društvo, pogotovo zbog dugih reklama, kako bih mogao ćaskati da ne zaspem. Ali dok ste vi u studiju tu je ipak jedan adrenalin, morate znati da je to prijenos uživo koji ima svoje specifičnosti. Morate paziti što ćete reći jer znate da ne možete povući svoju riječ, a opet morate brzo reagirati. Biti na taj način koncentriran tijekom noći između 1 i 6 sati ujutro nije lako. Morate komentirati ono što vam se trenutno dešava sa slikom. Bez obzira koliko bili pripremljeni, ne znate što će se događati, u mom slučaju ne znate ni tko će biti kako odjeven, tako da morate neku smislenu rečenicu izgovoriti u određenom trenutku. Meni takav način rada i komentiranja odgovara jer volim tu dinamiku, evidentno i mojim partnerima iz razloga što u protivnom to ne bi ni radili. Što se tiče toga da moramo ići na WC, naravno da idemo. S obzirom da nas je troje to nije nikakav problem, uvijek netko može izaći van i to kada nismo u eteru, dvojica su dovoljna da gledatelji niti ne primijete kako je netko bio odsutan na par minuta.

Što se tiče kolege Kozine mislim da se jako dobro snašao prošle godine, vidio sam i neke lijepe pohvale nakon našeg prijenosa, što mi je drago jer su u početku prevladavale kritike s obzirom da smo imali simultanog prevoditelja. Zadnjih godina imamo puno više ljepših i pozitivnih kritika u novinama i na portalima. Mislim da je urednica prijenosa Branka Papić dobro razmišljala da imamo i generacijski i u senzibilitetu tri različite osobe. Naravno da je Boško Picula tu jedan domaćin i moderator, čovjek koji je pripremljen sa svim mogućim podacima i statistikama te koji na neki način Marija i mene uvodi u razgovor. Mario je jedan mlađi kolega koji je poznat ljudima koji su gledali „Briljantin“, dakle obraćao se mlađoj publici zainteresiranoj za film, tako da su njegovi pogledi na film možda drugačiji od naših, što daje dodatni šarm. Inače sam pobornik toga da uvijek o filmu govori onaj kome se film svidio jer ne može se svoj trojici ili bilo kome svidjeti svaki film. Po meni je bitno da se dobro priča o filmu i da ljude zaintrigiramo da idu u kino. Naravno, uvijek je dobrodošla poneka kritika, ali je i dobro zaintrigirati svojom strašću nekoga da ode u kino i pogleda film.

Pitanja sastavio: Zorislav Knežević

Intervjuirao: Nikola Knežević

Foto: Lidija Mataja