Kada u svim medijima i na svim portalima čujete da ”glazbena senzacija” dolazi u Zagreb, teško je razlučiti da li je to samo način da mediji privuku gledatelje i čitatelje ili se zaista radi o istoj.
Ovoga puta, mediji su imali pravo kada su Scott Bradlee’s Postmodern Jukebox nazvali senzacijom jer oni to zaista jesu. Do zadnjeg mjesta rasprodana Velika dvorana Doma sportova potvrdila je da su svi pripisani epiteti opravdani; a zagrebačka publika, i vjerujem ona iz udaljenijih krajeva, još jednom je dokazala da zna prepoznati kvalitetu.
Nije prošlo niti 10 minuta koncerta koji je započeo oko 20:45 i cijela dvorana je bila na nogama, iako su sva mjesta bila sjedeća. Već prvim taktovima, Scott Bradlee’s Postmodern Jukebox očarao je sve okupljene svojim stilom, pristupom i, naravno, svojom glazbom koja briše, moglo bi se reći i međugeneracijske granice. Od 7 do 77, svi su zajedno pjevali hitove iz različitih razdoblja kao što su ”Cry Me A River” gdje su Smithove vokalne solaže, koje slobodno možemo nazvati ”vokalnim akrobacijama”, oduševile publiku, do hitova poput ”Halo” gdje se većina suzdržavala da pusti koju suzu koliko su bili emocionalno i glazbeno dotaknuti. Ali iznad svega, ono po čemu se vidi da Scott Bradlee’s Postmodern Jukebox ulaže izniman trud u pripremu svih koncerata i pristupa svakoj publici drugačije imajući u vidu njihove osjećaje i glazbenu, sada već možemo reći povijest, je trenutak kada su izveli “Cesaricu” Olivera Dragojevića i kada su bend i publika koja je pjevala iz svog glasa postali jedno.
Zbog svega ovoga, riječ senzacija zaista je ispravan opis ovoga rastućeg glazbenog kolektiva koji se mijenja iz dana u dan i donosi svjetski poznate hitove u novom, ponekad, neprepoznatljivom ruhu i to sve u jednoj vintage maniri koja ne ostavlja ravnodušnim. Kao što su morali ponoviti ovu europsku turneju, nadamo se da će i na idućoj koja dolazi uvrstiti Zagreb kao svoju destinaciju jer zagrebačka publika će ih zasigurno nagraditi ovacijama, vrištanjem i dugotrajnim pljeskom koji će još dugo pamtiti.