Intervju sa Sandrom Bačićem, brodskim Korčulaninom nominiranim za Porina
9. lipnja 2017.
Nikola Knežević (2139 Članci)
Podijeli

Intervju sa Sandrom Bačićem, brodskim Korčulaninom nominiranim za Porina

Jeste čuli kada za glazbenu emisiju „Naftalina“? Vjerujem da jeste jer se emitira na čak 48 radija u Hrvatskoj. Jeste čuli kada za Sandra Bačića, vjerujem da mnogi od vas nisu, ali čovjek je upravo autor i voditelj te vrlo zanimljive emisije.

Ne samo to, nominiran je za Porina ove godine, ima jedan simpatični kućni studio “Picaboca”, bavi se pomalo i grafikom, a zbog stare ljubavi sve je preselio s Korčule u Slavonski Brod.

Ponukani fotografijama koje često objavljuje iz svog kućnog studija, od samog početka izgradnje, odnosno od idejnog rješenja do realizacije, odlučili smo ga posjetiti, saznati više o njegovom životu, emisiji, glazbi, ali i mišljenju o brodskoj glazbenoj sceni od strane jednog nezavisnog promatrača poput njega.

Picaboca kućni studio

Kako je krenula ideja za Naftalinu i koliko dugo traje, što je uopće Naftalina?
Prošla je već 300. epizoda. Krenuo sam prvo s Radio Korčulom, pa Radijom KL i onda sam neko vrijeme pauzirao, pa sam se sjetio da mogu ponuditi radio postajama emisiju i pomalo sam došao do 48 radija po Hrvatskoj gdje se emisija emitira. Naftalina vas svakog tjedna odvodi na novo nostalgično putovanje u svijet dobrih, starih melodija. Emisija je nastala kao rezultat dugogodišnjeg istraživanja i prikupljanja starih gramofonskih ploča. Početna ideja o formiranju jedinstvene digitalizirane fonoteke sastavljene od stranih originala i njihovih domaćih inačica prerasla je u radijsku emisiju koja je brzo stekla širok krug slušatelja.

Javljaju li se slušatelji?
Emisija ne ide uživo, ali ono što ide preko weba, javljaju se, kao i preko Mixclouda. Neko vrijeme sam išao s emisijom na Korčuli, samo je bio drugi koncept, nisam radio prepjeve nego staru muziku, pa sam imao i pola sata kontakt programa gdje su ljudi naručivali pjesme. To je bilo lijepo jer su na Korčuli dosta ljudi vezani uz muziku, puno se sluša Sanremo, talijanska kancona i puno je bilo ljudi koji su navigirali na brodovima te su donosili ploče. Tako da je Korčula uvijek bila vezana uz glazbu. Svi znaju za Kinkse, Small Facese, Manfred Manna i tih starih bendova, tako da je bilo to zabavno dolje raditi. Onda sam kasnije krenuo raditi te prepjeve.

Otkud Slavonski Brod u priči?
Slavonski Brod je stara ljubav još iz ferijalnog, kao djeca smo se upoznali Slavica i ja te poslije toga nismo bili više od 30 godina u kontaktu. Ponovno smo se povezali preko fejsa, došao sam onda u Sl. Brodu prvi put 15 dana, pa je Slavica bila kod mene na Korčuli. Onda sam došao u 10. mjesecu 2015. godine, mislio sam da ću ostati mjesec dana, ali ostao sam skroz (smijeh). Nisam to planirao, bila je velika odluka, ali vrlo lako sam se odlučio, sve je išlo po inerciji. Nisam se dvoumio nego je jedino pitanje bilo hoće li ona doći na Korčulu ili ja u Sl. Brod. Dogovorili smo se da ostanem ovdje, unajmili smo kuću i prostor za kućni studio kojeg smo napravili.

Osim Naftaline, imate kućni studio, zabavljate se i grafikom, svašta radite
Grafikom se zabavljam, radim logotipe, često sudjelujem na jednom webu na natječajima, konkuriraš i dogodi se da nekada pobijediš. Tako sam na Korčuli, dok nisam došao ovdje, živio najviše od tih nagrada za logotipe, izrade letaka, plakata, jelovnika, web stranica i slično.

Kućni studio fenomenalno izgleda, kako bi ga opisali, koliko dugo je trebalo da ga napravite, što se sve nalazi u njemu?
Dvije su prostorije, režija i live room. Projektant je slovenski akustičar Nenad Patkovič, a na izradi su radili sve brodski meštri. Godinu dana smo to skupa radili s dosta pauza. Od uređaja sam sve prebacio s Korčule ovdje, mikrofone, pretpojačala i sve ostalo. Zanimljivije je od sve opreme, za koju smatram da je solidna, taj prostor i akustika. Fiziku ne možeš zeznut, ne možeš  kupiti mikrofon koji će zeznut prostor i fiziku pa ćeš snimat bubanj u prostoru koji nije tretiran. Tako da sam najviše uložio u apsorbere, difuzore, bas trapove i tako.

Nekakvo iskustvo je iza vas, tu je i nominacija za Porina, tako da je netko sve to prepoznao oko glazbe i produkcije.
Ove godine je album “Korkyra ethno” (melodije otoka Korčule) u konkurenciji oko 60 radova nominiran među tri za Porina u kategoriji etno i klapske glazbe.

To je prva nominacija?
Je je (smijeh). Nisam radio neke albume, odnosno najpoznatije od svega je kvartet Gorgonzola, imali smo hit “Vila moja projde”, to je baš bio veliki hit. Snimao sam na Korčuli s nekim poznatijima, Severinom, Oliverom, Tedijem, Meri Cetinić je snimala jedan cijeli album kod mene. Uglavnom s klapama najviše radim, ne samo korčulanskim.

I Brođani polako znaju za vas i dolaze u studio?
Pa pomalo se upoznajemo, najviše preko Facebooka, tu sam više od godinu dana i koga god vidim s gitarom u ruci ili da sjedi za bubnjevima, šaljem zahtjeve za prijateljstvo (smijeh), tako da sam se s dosta ljudi povezao i sprijateljio. Pišem i nekakve pjesme, tražim tko bi to pjevao i svirao, onda ima ljudi koji sviraju i skladaju, koji imaju neke svoje bendove. Vidjet ćemo na koje načine možemo surađivati, ja njima pomognem u snimanju, a oni meni kada treba neku pjesmu odsviraju i ići ćemo tako polako.

I kakvi su Brođani glazbenici?
Meni se čini super, nekako je sve raštrkano jedino. Nema scene, ali ima dobrih bendova. Nešto smo počeli raditi s Pasivnim pušačem, tu nešto snimamo, preslušavao sam demo snimke i meni je to super. Mislim da bi oni mogli nešto napraviti. Ima i drugih bendova, sada da ih ne nabrajam, ali sve to treba povezat. Napravljena je sada i jedna glazbena udruga te mislim da bi se moglo tu nešto napraviti.

Sandro i njegova Slavica (Foto: Ivan Matković)

Korčula ili Brod, što je bolje?
A gledaj, živim u Brodu, što da ti kažem (smijeh).

Puno uspjeha s Naftalinom i sa studijom, nadam se da ćemo se još družiti i viđati.
Hvala tebi.

Od sljedećeg tjedna glazbeni portal Music Box ostvarit će suradnju s Naftalinom, te će vas klik na banner, koji će biti smješten na desnoj gornjoj strani portala, odvesti u čudesan svijet 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća.

Foto: Mario Mamić