RECENZIJA: Bow vs Plectrum najbolje opisali ljepotu Slavonije i Dalmacije, ali i Makedonije i Bugarske
Otkad sam prvi put čuo Filipa Novosela, a to je bilo kada se pridružio Vlatku Stefanovskom na koncertu u Zagrebu i odsvirao s njim Kalajdžisko oro, znao sam da će riječ o prvoklasnom glazbeniku i virtuozu te da je samo pitanje vremena kada će isplivati na površinu i biti na vrhu.
Nije prošlo dugo vremena, a predstavljen je projekt Bow vs Plectrum, nešto jedinstveno na hrvatskoj i svjetskoj glazbenoj sceni, a iza kojeg stoje Filip Novosel na tamburi i Tihomir Hojsak na kontrabasu. Projekt je to koji je u glazbenom smislu fuzija različitih stilova, odnosno kombiniraju jazz, etno/world music, klasičnu glazbu i druge stilove, a konačni rezultat je fantastičan. Debi album je bio pravi proboj na sceni, ne samo hrvatskoj nego i svjetskoj, pa ih put vodi u Ameriku, a nedavno i u Kinu gdje su njihovim performansom mnogi bili oduševljeni.
A sada nam je u ruke došao drugi studijski uradak pod nazivom “Strings Only” kojeg su uradili sa Zagrebačkim filharmonijskim orkestrom pod ravnanjem dirigenta Igora Tatarevića. Kako i sâm naziv kaže, riječ je o albumu snimanom samo na žičanim instrumentima. Glazbeno su obišli razne krajeve Hrvatske, a otišli su i do Makedonije i Bugarske te prezentirali zvuk koji je tradicionalan za ta područja, naravno u svojem aranžmanu.
Filip Novosel je Slavonac, rodom iz Slavonskog Broda, a upravo sa slavonskim prizvukom otvaraju album. Riječ je o skladbi “Mista Dance” koja je nježna ali i vesela i simpatična te u kombinaciji tradicionalne, klasične i moderne glazbe na najbolji način opisuje prekrasnu i sunčanu slavonsku ravnicu. Doista jedna simfonija zvuka koja je samo uvod u ono što slijedi, a to je “Balkanika” gdje čujemo motive Balkana. Aranžman je toliko dobro napravljen da me na trenutke odveo putevima Orient Expressa, odnosno sve do Istanbula. Predivna melodija u kojoj jednim dijelom ritam stvaraju udaranjem po instrumentima rukama, prstima i trzalicama. Dosta uzbudljivo zvuči.
Odlaze i u Dalmaciju u skladbi “Dalmatian Sunrise”. Svu onu ljepotu koju vidimo u našim dalmatinskim gradovima i otocima pretočili su u ovu melodiju. Tambura glumi mandolinu, a filharmonija stvara jedan poseban ugođaj koji će vas, ako sklopite na trenutak oči, odvesti u najljepše dalmatinske krajeve. Skladba kao stvorena za spot Hrvatske turističke zajednice, ozbiljno to mislim. Ja bih se kao turist zaljubio na prvo slušanje.
Naravno, ne može sve u životu biti lijepo pa su u skladbi “Hard Times” opisali takve životne i prirodne situacije. Iako zvuči depresivno, melodija stvara posebno atmosferu, a posebno se ističu instrumenti dvojca Bow vs Plectrum.
“Kit Blues” je pjesma koju smo već čuli na albumu prvijencu ovog dvojca (kao i “Mista Dance”), a posvećena je Ivanu Kapecu i Kolji Gjoniju, Hojsakovim prijateljima i glazbenicima. Instrumentima stvaraju hip-hop groove u kombinaciji s bluesom i jazzom. Jedna od meni najdražih njihovih koja još jednom dokazuje njihovu virtuoznost i široki spektar kreativnosti. A u ovoj verziji s filharmonijom je dobila još jednu posebnu notu.
Vraćamo se ponovno u Slavoniju jer je sljedeća skladba “Blue Blouse Blues” inspirirana bećarcem koji je zaštićen u UNESCO-u. Ali u različitim glazbenim varijacijama i stilovima koje prezentiraju Bow vs Plectrum i Zagrebačka filharmonija je nešto iznimno. Dođe vam da zapjevate koji stih bećarca.
Nakon Slavonije odlaze u Makedoniju i predstavljaju tradicionalnu makedonsku pjesmu “Eleno, kerko Eleno” upakiranu u bogate harmonije nježnih žičanih instrumenata. Kako stoji u knjižici albuma, s njom ćete “lako zamisliti mladu djevojku Elenu koja sjedi na obali jezera Ohrid te piše pismo svojoj ljubavi”. Sve je rečeno!
U sljedećoj skladbi “Bow vs Plectrum” letvicu su podigli još više i ugostili Komorni zbor “Ivan Filipović”. Vrlo lijepo to zvuči, iako bih osobno taj dio ostavio za neki budući uradak i možda kompletnu albumsku suradnju sa zborom. Nije mi se pretjerano dobro uklopila u priču albuma jer odiše jednom tamnijom atmosferom na koju nisam baš navikao kod Bow vs Plectrum.
Album završava pravim jam sessionom i bonus pjesmom “Wanna Jam?” s opet jednom balkanskom notom, točnije ritmom krivog hora ili čudnog kola koje potječe iz Bugarske. Ponovno daju ritmove udaranjem rukom, prstima i trzalicama po instrumentima. Pravi užitak za kraj ovog sjajnog uratka.
Svakako treba spomenuti kako su na glazbi i aranžmanima albuma radili Filip Novosel i Tihomir Hojsak, svako na određenim pjesmama, a producenti su Krešimir Seletković i Filip Vidović. Bio je užitak čitati i prvu recenziju albuma, a koju je radio genijalni skladatelj BBC-ja Bill Connor i koja se nalazi u knjižici albuma. Tamo možete pročitati i vodič za slušatelja kojeg je radila Julija Novosel.
Već smo navikli da primicanjem kraja godine dobivamo sve kvalitetnija glazbena izdanja. Prije neki dan me oduševio Chui s Jazz orkestrom HRT-a, sada Bow vs Plectrum sa Zagrebačkim filharmonijskim orkestrom, pitam se što je dalje.
