Cane: “Rukovanje s Chuckom Berryjem je meni nagrada za sve, on je popularizirao rock ‘n’ roll, a ja sam dijete r’n’r-a”
8. siječnja 2018.
Music Box (5039 Članci)
Podijeli

Cane: “Rukovanje s Chuckom Berryjem je meni nagrada za sve, on je popularizirao rock ‘n’ roll, a ja sam dijete r’n’r-a”

Kad bi vas netko pitao da nabrojite najveće rock and roll u povijesti naše regije, ni jedna lista ne može proći bez Partibrejkersa.

Izaslanici i propovjednici rock and rolla, a u konačnici i izaslanici naroda, borci za pravo normalnog življena, buntovnici i istinski glazbenici. Sve su to Partibrejkersi, sastav koji često dolazi i u Hrvatsku gdje ih publika uvijek dočeka s posebnim oduševljenjem. Novi susret je zakazan za 19. siječnja u Boćarskom domu u Zagrebu. Prilika za razgovor sa Zoranom Kostićem Canetom, frontmenom Partibrejkersa i čovjekom s kojim je uvijek veliki užitak razgovarati o glazbi i životu, te filozofiji glazbe i života.

Dolazite uskoro na Brijačnicu, rado ste viđeni gosti u Zagrebu, ali vjerujem da je i vama drago doći kod nas gdje se cijeni dobar rock and roll.
„Dugo smo u Zagrebu, još od 1983. godine, tako da imamo publiku već generacijama, ljudi vole to što radimo, taj zvuk i odnos prema životu. Jedva čekamo da dođemo.“

Kakav je odnos Partibrejkersa prema životu, je li svih godina ostao na istoj razini?
„Uvijek je isto, odnos prema životu je uvijek isti, a to je da nas taj život ne proguta i ne skloni s puta kojim idemo. To su više intuitivne stvari u pitanju. Ne presjeći pupčanu vrpcu sa svojim životom, imati svoj život u rukama, pokušati ga zadržati jer ti on daje lik, neku osobitost. Uvijek je isto, samo što se vremena mijenjaju. Znači, nešto što se cijenilo, sada se ne cijeni, a ono što se prije nije cijenilo, sada ima neku cijenu. Trebali bi se snaći u svim tim krugovima i pokušati ostati normalni i cijeli.“

Ovo ste dobro rekli, a tako je bilo i u samim počecima. Jugoton vas je skoro odbio rekavši kako nema dovoljno bunta u glazbi, a danas onaj koji ima bunta teško da može proći kod neke izdavačke kuće.
„Znaš kako, sve je to tržišno vrijeme, peglanje, nivelacija, ne smiješ se akcentirati i iskazati svoju samobitnost, želju za nečim. Ta glupost koja je izmišljena, ta politička korektnost koja je ubila smisao za humor i umjetnost, sve je kao u nekom hipermarketu. Kao da želiš isti proizvod na više načina. A vabe te da ga uzmeš s 20% popusta i na kraju uvijek moraš platiti tako da nije istina to što oni nude. Istina je negdje duboko u tebi.“

Posebni ste bili i po tome što ste svirali u vrijeme kada je bilo teško ljudima izaći iz kuće, a kamoli slušati koncert na ulici pa ste i vi tako u sklopu sastava Rimtutituki snimili antiratnu pjesmu i održali koncert na ulici u vrijeme kada je to bilo teško moguće, pogotovo s takvim porukama.
„Rock and roll nema samo taj hedonistički pristup, odnosno nije samo uživanje ili bježanje od stvarnog života, nego moraš dati stav o svemu tome i u bilo kojem vremenu. Moraš biti autentičan ako hoćeš trajati. Ne moraš biti ništa ustvari, ali moraš  slušati unutarnje biće. Ima forma i suština. E, sada, netko je cijelo vrijeme u formi, ne bi se opredijelio, a tebe život stalno vuče da se opredijeliš za nešto. Ne možeš sjediti na dvije stolice, to je svima jasno, mislim, svima…ono…te činjenice da ne možeš sjediti na dvije stolice ljudi često ne žele prihvatiti nego misle da mogu i onda propasti, ne sjedeći ni na jednoj. Dakle, moraš imati stav prema životu, to se traži od tebe. Mnogi pjevaju o ribama i ne znam čemu, izmišljenim emocijama, a mi pjevamo o nečemu što je tu, sveprisutno.“

Osim projekta Rimtutituki, tu je bio i koncert Prodigyja u Beogradu, što su dva glazbena događaja koja su obilježila novi početak. Kako komentirate taj bunt građana koji su odlučili da ipak ne žele prihvatiti ono što im se nameće nego žele ići naprijed u budućnost?
„Mi stalno živimo pod nekom šapom, htjeli mi to priznati nešto ili ne. Samo se pod tom šapom opet mora naći neki svoj prostor, svoj zrak i formu, pošto vidiš da nema više ličnosti. Sve su ogromna poduzeća, karteli, korporacije, svi smo mi uračunati u nešto. Preko naših leđa se sklapaju dealovi, a nitko te ne pita pristaješ li ili ne. Uvjeti se prave, a da nitko ne pita naše glave.“

Partibrejkerski dolaze u Zagreb u neku ruku i na krilima albuma „Sirotinjsko carstvo“ iz 2015. godine koji je tada proglašen za jedan od najboljih rock albuma u regiji. Planirate li skoro nešto novo raditi?
„Ne, ne planiramo ništa novo raditi. Mi živimo u umjetnom vremenu i ubrzanju koje su napravili drugi ljudi. Sve je manje pravih, dobrih i istinitih stvari. I onda te to tržište uvijek hoće vakuumirati, amputirati, odnosno da te non stop okreće prema sebi. Okreće te nekom tržištu. Od svoje ličnosti postaješ samo neki potrošač. Važne su poruke koje opstaju. Mi nismo nešto puno svirali tu ploču, nismo svirali ni prošlu. Izdaš novu ploču, a sviraš stare stvari, to je tako kod svih bendova jebiga. Znači, ako odsviraš s ploče dvije-tri nove, to je to.  No, cijelo vrijeme je prisutno to lažno ubrzanje, a vrijeme stoji. Uključeni smo u nešto globalno što je jako zabrinjavajuće i samo nas prazni, ne puni nas. Jesu li u pitanju prirodne nesreće, ratovi, epidemije, krize ili slično. Čovjek je defokusiran i drži se u strahu. Za neku umjetnost i razmišljanje o sebi ne ostavlja mu se mnogo prostora. Nema mnogo novih tema. Sve te stare teme zahtijevaju angažiranje od mene. Pitanje ljubavi, identiteta, slobode ili bilo čega, odnosa prema konstrukciji i dekonstrukciji.“

Kada bih vas pitao koji su vam najdraži glazbeni trenuci, vjerujem da ih je bilo puno. Ali bilo je zanimljivih događanja gdje ste svirali recimo prije Chucka Berryja ili s Johnnijem Deppom. Što bi vi izdvojili kao nešto što je najviše obilježilo vaš glazbeni život?
„Mene osobno rukovanje s Chuckom Berryjem, to je druže ono, kako da objasnim, kao nagrada za sve. Rukovanje s čovjekom koji je popularizirao rock and roll, a ja sam neko dijete rock and rolla. Forma kroz koju se ja oglašavam, forma mog djetinjstva i vremena. Kako je netko izabrao pisanje pjesama, soneta, slikanje ili izgradnju brodova, tako smo mi izabrali muziku, odnosno muzika je odabrala nas. Ništa nismo na kraju mi odabrali, nešto je odabralo nas, neki glas i neka ruka koja nas vodi non stop. Ne možemo svjesno odgovoriti što je to, kako je to tu, a mi smo ovdje. To su sve neka pitanja. Kao i same pjesme. Osjećaš se kao provodnik, kao gajtan od neba prema zemlji. Pitanje je koliko je to sve naše, a koliko je prošlo kroz nas, možda je to neko iskustvo ranijih ljudi jer smo mi samo jedni u nizu. Od nas ništa nije počelo i ništa ne završava. Sve je novi početak. Meni je drago što i dalje postoje ljudi koji bi htjeli čuti nešto što mi govorimo i iza čega stojimo. Još uvijek ima istih ljudi koji su kao i mi. Stvar nije propala, nismo mi jedini. Vidiš mlade bendove koji imaju naše tragove upitanosti čovjeka, što on radi u životu, što mu se događa, što mu život radi. Ono što mi radimo životu, život radi nama.“

Rekli ste da vas je u svemu tome netko prepoznao pa možemo reći da vas je i publika prepoznala kao jedne od najboljih izaslanika rock and rolla u regiji. Što biste poručili toj publici za Brijačnicu, prvi rock and roll susret u 2018. godini?
„Draga publiko, dođite da se prepoznamo, da se malo grijemo na emocijama i napravimo zajedničku ljubav. Da ovom napaćenom planetu i napaćenom svemiru pošaljemo dah naše ljubavi“.