Jedan od najvećih živućih američkih redatelja svih vremena snimio je dojmljivu priču o slobodi tiska i neslobodi “najslobodnijeg” društva na Zemlji, a koja je stigla ovih dana u Cinestar kina u Hrvatskoj.
“Možeš lagati (ili zavaravati) neke ljude neko vrijeme, ali ne možeš lagati (ili zavarati) sve ljude cijelo vrijeme”, parafraza je rečenice koju je, navodno, izgovorio Abraham Lincoln, a ljubiteljima glazbe (i slobode) je došla preko velikoga Boba Marleya. Mogu li, dakle, ljudi kojima smo dali povjerenje da vode zemlju (nije važno je li riječ o velikoj Americi ili maloj Hrvatskoj) izigrati to povjerenje ili ga izigravati i, između ostaloga, poslati mnoge ljude i u smrt te izvući se iz toga ljudskoga, moralnoga i civilizacijskoga kala bez posljedica? Pitanje je, naravno, retoričko i svi, manje ili više znamo odgovor na njega. Kao i obično, velika većina ljudi ne misli svojom glavom ili misli da ih se to ne tiče, pa počne vikati (najčešće u sebi) kad bude kasno.
Film Stevena Spielberga, velikoga američkog redatelja progovara o jednoj od ultimativnih tema ljudskoga roda, slobodi (u ovom slučaju slobodi izvještavanja ili, kako mi to zovemo, slobodi tiska) za koju uvijek treba platiti određenu cijenu. Mnogi, naravno, nisu spremni staviti na kocku svoju komociju, lagodan ili solidan status u društvu, a da ne govorimo život (bilo profesionalni ili ljudski), a neki, posebni, nećete vjerovati, i u nas i u Americi, znajući da nas kao misleća bića, na putu “od gnijezda do zvijezda”, krasi upravo to – sloboda odlučivanja – jesu. Po tome se razlikujemo od nižih bića. Nisam rekao političara. A o sitnim, partikularnim interesima je tu (ali i najčešće) riječ.
Naime, priče o ideologijama, ratovima itd, priče su za obmanjivanje javnosti, kost koja se baca pred “rulju” i kojom se nastoji zavarati tzv. običnoga čovjeka, koji se, a to nas uči i američka i hrvatska povijest, lako “upeca”. “Spin” je riječ koju smo posljednjih godina ne samo naučili, nego osjetili i na našim leđima i u našim životima. A, sudeći po onoj staroj – bolje je učiti na greškama drugih, nego svojima – bolje je o bolnim istinama učiti iz američkih filmova pa ih, nedajbože, primijeniti na vlastitu stvarnost. No, vratimo se konkretnom, dakle ratu. Ne Domovinskom, obrambenom, pravednom, već onom davno završenom, američkom. U Vijetnamu.
Duhovi prošlosti stalno iskaču iz ormara, a ljaga koju je bacilo ponašanje mnogih administracija (pa i one malo više omiljene, Kennedyjeve) na povijest američke države (i intevencionizma) je poprilična. Nakon što jedan od kotačića u ogromnom, interesnom stroju namjerno popusti i odluči izići s pričom u javnost, pokreće se još masivniji (i masovniji) stroj – zataškavanje i onemogućavanje izlaska tih podataka u javnost. Naravno, demokracija je između ostaloga i forma pa valja staviti glavu na panj (da ne rabimo vulgarniju i konkretniju sintagmu), a to čini, opet nećemo vjerovati – jači spol. Dakle žena. Vlasnicu i izdavačicu Washington Posta utjelovila je žena i glumica od formata (nema veze s formatiranim medijima) Merryl Streep, a Bena Bradleya, urednika u novinama, također veliki (ne samo zbog nominacija i osvajanja akademijinih i drugih nagrada) Tom Hanks. Veliki glumci odlično su se snašli u velikoj temi, a sekundirali su im ništa lošiji Bob Odenkirk, Bruce Greenwood, Bradley Whitford… da nabrojimo samo neke.
Odlična priča i, naravno, izvrsna režija koju svakako treba pogledati, inspiracija je mnogima, a pogotovo onima koji su se bavili (ili se bave) časnom profesijom koju mnogi (pa i insideri; “urednice” s krivotvorenim diplomama, “gazde”, medijski “moguli”, lokalni šerifi…) nastoje omalovažiti. Jedan od mojih (bivših) kolega, podsmjehujući se onima koji ne čuvaju dostojanstvo profesije i ljubav prema istini i pravo javnosti da dozna tu istinu, definirao je takvo bavljenje poslom kao “novinarstvo neovisno od novinarstva”. No, pouka svima, i profesiji i javnom mnijenju, dolazi opet s visoka. Od velikoga pisca iz Velikoga Grđevca kod Bjelovara, Mate Lovraka. U jednoj od legendarnih scena iz legendarnog romana koji nas je također štošta naučio, član družbe kaže Peri (Kvržici): “Popusti Pero. Nemoj se tući. Pametniji popuštaju…” A Pero mu reče: ”Kad bi pametniji popuštali, budale bi prevladale.”
Možda se ponekad čini da nema smisla, možda su mnoge bitke za slobodu, pravdu i istinu i izgubljene (ili zaboravljene), ali velike redateljske, glumačke, umjetničke zvijezde su tu da nas podsjete na njih. Da nas podsjete da su prave zvijezde – borci za istinu, dakle i mediji, koji samo prenose informaciju, ali i traže priču koja otkriva laž kojom smo ponekad okruženi. Pravi ratovi zvijezda, s jedne strane boraca za istinu i (naravno ne svih) političara nastavljaju se. I u Americi i u Hrvatskoj.