IZVJEŠĆE/FOTO: Milky Chance – jedan od popularnijih “prenemagača” glazbe 21. stoljeća
U zagrebačkoj se Tvornici kulture jučerašnje večeri, 27. veljače, u duhu općeg zimskog raspoloženja razočaravajuće no očekivano ispratio nimalo uzbudljiv utorak nimalo uzbudljivim Milky Chanceom.
Mladi njemački bend (glavni vokal i gitarist Clemens Rehbein, bubnjar Philipp Dausch, gitarist Antonio Greger) započeo je s izvedbama pjesama nešto iza 22 sata, kada im je gromoglasnu dobrodošlicu zaželjelo nekoliko stotina uzbuđenih zagrebačkih srednjoškolaca, no čak ni oni, sa svojom pubertetskom histerijom i još uvijek amorfnim glazbenim ukusom, nisu uspjeli zadržati prvotno oduševljenje, tako da se koncert priveo kraju u vrlo neodređenom tonu negdje oko 23.20.
Prije početka samog koncerta na licima pristigle publike mogla se uočiti konkretnija doza znatiželje, no kako se pokazalo već nakon druge pjesme, kada je nastupio prvi stadij razočaranja, većina je njih stigla u Tvornicu očekujući pjesme barem upola zarazne kao Stolen Dance, najveći hit (a ujedno i prvi singl) ovog benda, koji se 2013. nekoliko puta našao na vrhu ljestvice mnogih europskih radio postaja. Ipak, to nije bio slučaj; tek je šačica ljudi poznavala većinu izvedenih pjesama (od kojih ćemo eto istaknuti Blossom, Flashed Junk Mind i Down By The River), dok je ostatak ekipe tupo piljio prema pozornici, zijevao i tipkao po mobitelu. Kako je došlo do rupe u komunikaciji? Je li domaća publika neupućena, ili ju samo nije tako lako zadovoljiti?
Naime, po našem skromnom mišljenju, Milky Chance je (glavnog imajući u vidu pjevača, jer se njega jedinog i zamjećuje) jedan od popularnijih “prenemagača” glazbe 21. stoljeća. Pošlo mu je za rukom ono što su uspjeli i deseci drugih “glazbenika” – instantno, no bez dugometražnog odjeka stvoriti sebi publiku (sada već) prozirnom, no i dalje nepogrešivom vokalno-instrumentalnom formulom, koju mislimo da je nepotrebno detaljnije objašnjavati. U današnje vrijeme zaista svatko može napraviti svoj Stolen Dance ako doma ima laptop, gitaru, i raspon glasa jednu oktavu. Stoga ne čudi što je koncert bio manje uzbudljiv od čekanja reda u FINA-i; čak ne možemo reći da je bio potpuni promašaj, već je samo između dijela publike i benda nastala situacija pokvarenog telefona. Jesu li ljudi potratili novac glupo se upuštajući u neprovjeren repertoar ili im je samo bilo prehladno, ne možemo sa sigurnošću odrediti. Ipak, kako ovaj review ne bi shvatili kao presubjektivnu kritiku, treba reći da se većina partera svejedno sanjivo ljuljuškala s cugom u ruci i vrištala na svaku pjesmu, i ti koji su tamo bili će vam reći da im je bilo super – time je svrha ovog koncerta ispunjena, ljudi su se zabavili.
Ali evo napravimo kratku pauzu od prvog lica množine – meni je bilo nesnosno dosadno jer sam za svaku novu pjesmu proživljavala blic deja vu na prošlu (valjda zato jer zapravo i postoji jedna pjesma), a kako i ne bi kada su sve bile u nekom tempu 140, i (sad već simpa) four chord progresiji. Sve u svemu, dragog (ali priznajmo si, meketavog) Clemensa Rehbeina bih opisala kao nekog wannabe Kevina Parkera (Tame Impala), koji u uhu imalo osjetljivijeg i pažljivijeg slušatelja ne budi nikakve emocije, no ipak nas svojim pjesmuljcima (možda, uz konzumaciju opojnih sredstava) lagano baca u ljeto nakon trećeg srednje.
Foto: Manuel Perlić
