Skip to content Skip to footer

RECENZIJA: BØRNS – “Blue Madonna” – sve je lako kad si mlad, queer i intertekstualan?

Kako pokazati širok dijapazon opće kulture na samo jednom albumu?

BØRNS je stiliziran pseudonim/odabrano ime kalifornijskog kantautora Garetta Clarka Bornsa. S obzirom na 1992. godište, generacijski je vrlo blizak i samoj autorici teksta (1993.). Prvi EP ,,Candy” (2014.) privukao je slatku pažnju Interscopea, kasnije je evoluirao u ironičan patriotski prvijenac ,,Dopamine” (Interscope, 2015.) te je sveto trojstvo začinjeno posljednjim sophmore uratkom ,,Blue Madonna” (Interscope, 2018.).

Treći su nastavci uvijek kritični?

Krećem često in medias res i zbrda-zdola u svojim recenzijama. Plitku analizu mogu započeti sintagmama ,,Rebel Just For Kicks”, ,,androgena mlađa Lana Del Rey (1985.)”, ,,intertekstualno mlado” te ,,predimenzionirana plava žena izlazi iz mora” (,,Valcer s Bashirom” – prisilno dječačko sazrijevanje, s kojim se BØRNS možda uopće ne poistovjećuje). BØRNS je igra riječima, gdje je rođen od plave djevice. ,,Plava Djevica” poznato je djelo tadašnjeg ingenioznog šesnaestogodišnjeg mladca iz Firenze, Carla Dolcija (1616., tal. sladak). U pitanju je revolucionarno djelo za tadašnji bolonjski visoki barok. Zaključno, BØRNS se i dalje želi poistovjećivati s tadašnjim, sadašnjim i ondašnjim queer ingenioznim velikanima, što je vidljivo i na samom coveru albuma. Na pjesmi ,,Supernatural” (potraga za realitetom) surađuje s Armen Ra (1969.). Armen Ra tadašnja je mlada queer osoba, odrasla u Teheranu te samouko svira teremin. Želim se više osvrnuti na tu suradnju, s obzirom  na to da mi je trenutna suradnja s Lanom nedovoljno zanimljiva. Armen Ra prvo surađuje s velikanima Current 93, a posljednja suradnja mu je s BØRNS. Tadašnji Teheran bio je puno otvoreniji, no, poučeni sukobom bureta baruta Irana i Iraka (viđeno i u ,,Persepolisu” Marjane Satrapi), mnoge tadašnje revolucionarne struje zbog nedostatka zraka bježe na zapad. Armen bježi u New York te postaje club-kid. Stacionira se u Hollywoodu, gdje biva svejedno potencijalno gušen glamurom i eksponiranošću, čime se i BØRNS bavi na ,,Blue Madonni”. Čini mi se kao da bi to mogao biti zgodan međugeneracijski pokušaj povezivanja (čujem čak i melodiju Klaxonsa i ,,Golden Skans” na toj stvari!) , što je vidljivo i prema samom redoslijedu pjesama na ,,Blue Madonni”.

,,God Save Our Young Blood” pokušaj je parodizirane već viđene himne i kod Halsey i kod Lane, a bome i kod Sex Pistolsa. ,,Sweet Dreams” ima štih Eurhytmicsa, ,,Leta iznad Kukavičjeg gnijezda” te starih uspavanki i brojalica. ,,We Don’t Care” predstavlja izmjenu manije – psihoze – depresije. ,,Man”, ,,Iceberg” i ,,Second Night of Summer” sonetski su i šekspirovski pokušaji.  ,,I Don’t Want U Back” je ,,Mile voli disko” i ,,Pijem da zaboravim”. ,,Tensions (interlude)” je zezanje na mikseti te predstavlja ponovnu ,,božansku” intervenciju. Tada konačno dolazimo do ,,Blue Madonne”, koja je pokušaj Danteovog ,,Pakla” ili triptiha (strofe 1, 2 i 3, outro: Lana) te album završavamo s ,,Bye-bye Darling”, koja zvuči poput još tužnijih i usporenijih Beatlesa i predstavlja svojevrsnu odjavnu špicu. Ono što mi se najviše sviđa na albumu jest ismijavanje popularnih tropa milenijalaca (mladi smo, zgodni smo, imamo para, previše se žalimo, no, nepodnošljiva lakoća postojanja prelama nam se na leđima). Kritičko oko reći će da je to već viđena i dosadna cirkularnost, no za mene osobno je izuzetno hrabra. Spočitava nam se nedovoljno poznavanje ičega. Izuzetno nas je lako optužiti za teatralnost, fahidiotizam i hirovitost, dok se ispod površine nalazimo u ,,Bunaru orijaša”. Bilo kakvi umjetnički pokušaji subjektivna su interpretacija te tu faktičnost nije nužna, kao ni u jeziku kao takvom.

Poigravanje svim mogućim tropima (povijesnim, filmskim, glazbenim, filozofskim, itd.) i idejama je pravi korak ka učenju. BØRNS kroz glazbu pokazuje da razumije sve goruće probleme, ergo, bitna je sposobnost povezivanja i hipervigilnosti. Funkcionira u svojim gabaritima i zna da će se uvijek naići netko za prigovor. Kao što su Klaxonsi možda bili formativni za neke stvari trećeg uratka, tako su npr. Ramonesi i ,,Too Tough to Die” (1984.) bili formativni za autoricu teksta i kultno popraćeni u ranoj adolescenciji.

Mladenačko provociranje kao nužnost

Upravo je nužnost provokacije ponajviše vidljiva u spotu, glazbi i tekstu ,,Faded Hearta”. Cijeli album je catchy te ima punky štih (podsjeća me na Cherie (odabrano ime) Currie i sl.). Vokalno kombinira s glam-rock/opernim istezanjem glasnica, kao da želi ponovno napisati rock operu ,,Tommy”. ,,Tommy English” nadimak je producenta i kompozitora, s kojim BØRNS dugo surađuje. Podsjetilo me čak i na Toddov pokušaj rock-opere iz Netflixovog ,,Bojack Horsemana”. ,,Faded Heart” snimljen je u originalu s Lanom, gdje lyricsi više nisu toliko britki i jasni za slušnu detekciju zbog pokušaja složenosti glazbe. Spot za pjesmu kombinira Gucci odijelo, neonske znakove, hotelske sobe, biljke, zaigrano trčanje, japanske ribice, eskapizam u plavim oldtimerima te upadanje u drogom izazvanu maniju. S druge strane, uspaničeno proučava svoj odraz, ,,Egon-Schiele” plesom pokušava izaći iz svojih lažnih i društveno nametnutih identiteta. Kao androgeno biće, ne želi biti binarno. Spot je niskobudžetan i snimljen green-screen tehnikom, progone ga ormari, duhovi iz prošlosti i teške tajne (skeletons in the closet – kostur je i ,,unknown caller” na mobitelu). Dosta je drama i lažnih ljubavnih tropa (Romeo i Thunderbird). Na kraju završava na tropskom otočiću, mirnoj oazi prepunoj već viđenih palmi, no ovaj puta su prisutne tople boje (efekt fatamorgane). Zavodi ga marioneta-kostur u obliku hula plesačice, prenašminkane poput ,,Dia de los muertos”.

Finalni kadar prikazuje zakopanu glavu BØRNS-a, oko koje plešu već spomenuti kosturčići, no ovdje imamo i scattere iz 50-ih. Propada u živi pijesak i nesigurnost. Izvlačenje iz iluzija/transa nije nikada uspjelo. Od plešuće smrti traži odgovor, poseže za svojom Deus Ex Machinom. Postavlja se pitanje za nužnošću aproprijacije ,,egzotičnih” kultura kod mladih. Rade li to ironično ili zaista, diskutabilno je, zamorno i dugotrajno.

Album je, prema mojem mišljenju, velika intertekstualna metafora za poteškoće u ljubavi i stabilnosti nebinarnih osoba. BØRNSov napredak je minimalan, no to nije nužno loše. Ako ništa, album je savršena podloga za INmusic/YEM Silent Partyje, pogotovo zato što je izašao u siječnju, gdje se tučemo s depresivnijim raspoloženjima.