Benjamin Block koji stoji iza naziva Speaking Silences, posjetio je nedavno Hrvatsku gdje je zajedno s ekipom kantautora iz Beča nastupio na Exposure Music Festivalu u Velikoj Gorici.
U pitanju je zaista odličan kantautor koji se po prvi put predstavio hrvatskoj publici i koji je oduševljen Hrvatskom, ljudima, te prekrasnim krajolicima. Pričali smo s njim i dotaknuli se tema kao što su glazba, naravno, ali i glazbena industrija, problemima u njoj, osjećajima te vječnom pitanju – može li se od glazbe živjeti.
Kakvo je tvoje mišljenje o Exposure Music Festivalu festivalu sada kad si već nastupio na pozornici?
Fantastičan je, apsolutno divan. Nisam očekivao ovo uopće. Vidio sam fotografije i čuo priče od ostale ekipe iz kruga austrijskih kantautora. No, stvarno nisam očekivao da će biti ovako, čak sam se i bojao. Onda sam došao na pozornicu i bilo je fantastično.
Cijeli koncept je stvarno fora.
Da, tako je čudno. Nisam nikad pušio pljugu na koncertima, sve do sada (smijeh). Navikao sam na dvije ili tri runde gdje svatko svira po dvadesetak ili tridesetak minuta, ali ovo još nisam vidio. Svirati samo jednu pjesmu, pa čekati cijeli krug da bi svirao sljedeću stvar je čudno, ali i vrlo lijepo. Natjera te da poslušaš ostale, ali i znaš da ćeš ponovno ti svirati.
Nažalost, stigla je kiša i odradili ste samo tri kruga. Ne znam jesi li znao, ali kada se završe svi krugovi svjetlo je na svima, odnosno svi sviraju jednu pjesmu zajedno.
Oooo, kako to uspijevaju (smijeh)?. Sad sam još tužniji što je pala kiša. Ali imam prilike to čuti sljedeći dan.
Što nam možeš reći o svojoj glazbi, kako bi ju opisao?
O Bože…na moju glazbu su utjecali irski kantautori kao Damien Rice, Glen Hansard i slični. Ne znam, teško je opisati svoju glazbu. Mislim da je pozitivno melankolična, barem prema tome ciljam. Ima tuge u njoj, ali nadam se da ne rastužuje ljude. To je sretna tuga, ako me razumiješ. Stvarno ne znam kako bih opisao, oprosti.
Imaš li neke idole, velike glazbenike od kojih si nešto naučio?
Da, Glen Hansard je među njima sigurno, a veliki sam obožavatelj Black Rebel Motorcycle Club. To je jedan od rijetkih bendova koje stvarno obožavam. Njih stvarno volim. Zatim Ryana Adamsa, barem prije 10 godina. Ne kažem da je usrao stvar, ali ne znam što radi sada. Ima dosta kantautora, cool bendova, ali Glen i Black Rebel su mi na prvom mjestu.
Speaking Silences na Exposure Music Festivalu
Jesi li istraživao što od hrvatske glazbe?
Ima jedan bend, ne znam je li hrvatski, mislim da ima američkog pjevača. Imam jedan njihov album. Mislim da se zovu The Strange.
Da, da…
Fantastični su, ali osim toga nisam ništa čuo hrvatsko.
Jesi li znao da imamo veliku kantautorsku scenu, odnosno da imamo nekoliko njih koji su iznimno poznati izvan Hrvatske?
Nisam znao, ali je to očekivano. Čudno je, ali ako živiš u Austriji ili Njemačkoj, ne čuješ što se događa u Istočnoj Europi i to je šteta i sramota.
Talenata ima svuda, mi smo mala zemlja, ali imamo talente.
Nema veze što ste mali ili koliko ste veliki. U najmanjem selu možeš imati briljantne ljude. Moraš razlikovati dobru i uspješnu glazbu. Kvaliteta nema veze s uspjehom, nikako. Barem tako mislim.
Radiš li na nekoj novoj glazbi?
Da, upravo sam završio EP i to je prva ploča koju mogu slušati mjesec dana nakon što sam je završio i da budem zadovoljan (smijeh). To mi se još nije dogodilo (smijeh). Bit će službeno objavljena na jesen, nadam se. Za sada sam objavljivao neke uratke DIY, mogu ti i dati jedan, ako želiš. Ovo je velika stvar za mene jer nisam ništa objavio 7 godina.
Koliko si dugo u glazbi?
15 godina. Sviram 15 ili 16 godina, ali nisam uvijek bio u glazbi. Cilj mi je uvijek bio živjeti od sviranja, ali nikada nisam bio u stanju napraviti toliko glazbe da bih mogao od nje živjeti. Stvari su se promijenile. Moraš plaćati stanarinu, zaposliti se, sve te to usporava.
Ovdje si u Hrvatskoj nekoliko dana, što ćeš raditi osim nastupanja na festivalu?
Mislim da neću ništa raditi. Možda se napiti, sutra biti mamuran i onda će festival ponovno krenuti. Volio bih istraživati Hrvatsku, ali moram odmah za Beč. Čudno je jer sam odrastao u Sjevernoj Njemačkoj, sada živim u Beču, a nikada nisam bio u Hrvatskoj. Stvarno šteta jer je sve blizu. No, nisam uspio ni na druga mjesta (smijeh). Samo sjedim doma (smijeh). Radujem se povratku u Hrvatsku na duže vrijeme…
…to je trebalo biti moje sljedeće pitanje, hoćeš li se ikada vratiti u Hrvatsku (smijeh)…
Stvarno ću se vratiti u Hrvatsku. Kada smo se vozili ovdje, bilo je lijepo. Put je bio dug, imali smo problema na granici…
…tipično hrvatski (smijeh)…
Ne, ne, trebalo nas je biti pet, ali jedna osoba nije imala putovnicu pa se morala vratiti nazad. U pitanju je prijatelj iz Britanije koji živi u Slovačkoj. Bilo je zabavno. Ono što sam htio reći da sam čuo dosta o Hrvatskoj, tri godine sam živio s Hrvatom, te sam znao da ću barem jednom doći ovdje. Lijepo je vidjeti drugačije krajolike, drugačije ljude i drugačije zgrade. Definitivno se želim vratiti i vidjeti ovoga više. Kao Nijemac ili Austrijanac ne želim vidjeti neku zemlju turistički, možda zato sve do sada nisam bio ovdje. Svi mi govore kako su bili ovdje na odmoru, ali ja to ne želim. Želim vidjeti zemlju, upoznati ljude, ne samo biti turist.
Imamo predivnu hrvatsku obalu, najljepšu na svijetu.
Je li? (smijeh)
Da, zaista, proglasili su naše plaže među najljepšima na svijetu. Tako da imamo dokaz (smijeh).
Ooo, lijepo (smijeh).
Foto: Georg Cizek-Graf
Zadnje pitanje i najteže pitanje. Što misliš koji je najveći problem u glazbenoj industriji danas?
…(op. a. duže razmišljanje)…streaming servisi!
Zanimljiv odgovor.
Stvarno. Dviju su strane priče. U jednu ruku je vrlo lako doći do ljudi sa svojom glazbom, ona je lako dostupna slušateljima. A u drugu ruku ako koristiš servis poput Spotifyja ne plaćaju ti za autorska prava. To je vrlo važno glazbeniku, da te plate za ono što radiš. Ne znam kakva su pravila sada ali zadnje što sam gledao je bilo da moraš imati tisuću pregleda da bi dobio 30 centa.
To je jadno.
Jednostavno ne može ići tako. To je samo jedan dio velikog problema. Industrija nema veze s glazbom, nego sa zaradom. Ali je istina i da industrija treba stvarati novac. No, glazba je nešto što ne smije imati veze s time. U 60-im, 70-im ili 80-im godinama su neki glazbenici mogli biti uspješni kao dio te industrije, te biti i dobri. Danas to nije tako. Više ne slušam radio, recimo.
Najveći problem je da je glazba danas važna zbog zarade, ali je još gore što je samo novac u fokusu, ne i kvaliteta glazbe.
Nije to samo u glazbi, nego i u svim drugim segmentima. Osjećam da smo izgubili nešto u zadnjih 20 godina, izgubili smo malo morala, vrijednosti izvan novca. Ne znam kako je ovdje kod vas.
Kod nas je situacija takva da i diskografi misle samo na zaradu, ne i na kvalitetu glazbe.
Da, to je tako svuda, ali mislio sam na to kako ljudi gledaju na zaradu i uspjeh. Kod nas je tako da ako nemaš posao ili novac, bezvrijedan si u društvu. Takav razvoj je vrlo opasan. Ne znam kako je tu, znam da ste imali socijalizam ranije. Imamo drugačiji način razmišljanja. U Zapadnoj Europi smo imali kapitalizam 60 godina, a u dubini srca smo znali da možemo zaraditi ako smo dobri i uspješni. Oprosti što sam malo odlutao s teme. Što se tiče glazbe, to je jedan rijedak primjer u kojem možeš dirnuti ljude bez da budeš uspješan. Počeo sam svirati na ulici prije nekoliko godina, ne zato što nemam novca, nego zato što sam htio dirnuti ljude. Taj trenutak kad te slušaju i gledaju te nakon nekog vremena vidiš osmijeh na njihovom licu, to je neprocjenjivo iskustvo. To je glazba, za mene. Najtužnije je što mislim da je vrijeme prošlo kada te netko cijenio zbog onoga što radiš i tako mogao živjeti od svega. A danas, ako nemaš novca, jednostavno si u kurcu, blago rečeno. Oprosti što sam preširoko pričao.
Ma nema veze, razumijem te. Osmijeh publike, kad vidiš da se naježila od tvoje glazbe, to je jedan poseban osjećaj.
Naravno. U jednu ruku, da. Radim to već nekoliko godina, radit ću i dalje. Nekad dobijem 10 eura zato što sam svirao dva sata i meni je to u redu. Pravi problem je što te ne plate nakon što odradiš pravu gažu. I onda ti se dogode divne stvari kao što je ova u Hrvatskoj. Briga me, za ovakve stvari, što se mene tiče, ne moram ni biti plaćen jer je toliko lijepo biti dio ovoga. Od glazbenika se očekuje da bude sretan što može svirati bilo gdje. Dakle, u jednu ruku imaš tu mogućnost usrećiti ljude, a ako se s druge strane dogodi da možeš i živjeti od toga, onda je sve savršeno. Ne da bude čovjek bogat, nego da živi normalno.
Hvala ti puno.
Hvala tebi.
Foto: Nikola Knežević