Velika pjevačica i umjetnica daje nam osjećaje kao malo tko. I na nosaču zvuka i uživo izmamit će nam žalosnice i radosnice. I povesti nas do dna duše. Njene i naše.
Zar je već prošlo petnaest godina? Život prođe, kaže pjesnik, a pjesma…? Eh, pjesma je neprolazna. A da bi bila vječna treba je potražiti duboko u sebi pa malo izići iz sebe i prošetati tratinom od snova satkanom. Tamo obično sretneš neke sebi slične, neke rijetke. I kad tako odabereš društvo, onda sklopiš oči i pjevaš. Širom zatvorenih očiju. Tako pjeva Ona. Amira. S dušom. Iz duše i srca. A mogli bismo i analizirati. Riječ po riječ. Pjesmu po pjesmu. Od Bosne (posne, ponosne i prkosne) do Makedonije. Do hladnoga sjevera. Vjetrovi sa sjevera, a ne ruke i prsti izvanrednih TrondheimSolistene, diraju žice. I dirnu ti drhtajem onu žicu u tebi. A ostale žice – one glasovirske i gitarske. I druge. E tu su Gelo i Zufikarpašić. Šestak, Jović i Spajić. I Zec. Ne neki plašljivi, već stari, iskusni vuk. Vladimir Kočiš. Novi fosil. Njegova„Oj, meglica“, single, i najavljuje ovu kolekciju bisera koja počinje prebolnom „Gde si dušo, gde si rano“, a nastavlja se utapajućom „Sve ptičice zapevale“. Često su, uz Amirino ime i afinitete spominjali Nicka Cavea, a dok slušamo „…ptičice…“ pred očima nam se vrti spot za „Where The Wild Roses Grow“. A onda ti se zavrti od sedamosminskog ritma (sjetim se nastupa sa Zagrebačkom filharmonijom u Lisinskom i meni osobito drage „Snijeg pade na behar, na voće“). Opet smiraj; ad libitum dijelovi izmjenjuju se s ritmiziranim i pulsirajućim taktovima još nas jednom podsjećajući da, osim temelja, i nagradnja nije manje bitna.
Dakle, aranžmanska rješenja. I, naravno, svirka. Ali pratiti ovakav glas – to je lako. Mogli bismo tako – do sutra. „Si zaljubiv edno momče“, „Ja izlezi Gjurgjo“. Slojevi maglenih gudača, pa marševski korak u „Moj dilbere“. A onda bezvremenska „Što te nema“. Konkurencija kvalitetnih interpretatora je duga, no Medunjanin je uspjela izboriti postolje. Pijedestal. Prvi put sam je gledao i slušao na Brijunima i, premda je koncert bio komornoga karaktera, jedna mi je stvar ostala u posebnoj uspomeni. Veselost i fatalizam stihova i glazbe u uvjetno rečeno hitoidnoj, „Ajde Jano kolo da igramo“. No, i kasnije izvođačko ruho, bilo da je riječ o diskretnoj, malobrojnoj „pratnji“ ili, u slučaju filharmoničara, u monumentalnom zvuku (wall of sound) u službi je Njenog glasa. Ima tako umjetnika koji otvore usta, a ljepota poteče. Čista ljepota. Čista ljubav. Podnošljiva lakoća koja nas obuzima. Jer lako se prepustiti. U takvim slučajevima samo sjedneš (ili zastaneš). I slušaš i uživaš.
Za kraj kolekcije (objavljene za Croatia Records) ostavljena je instrumentalna pastorala „Tiho noći“. Posljednja u niski je „Nestaćeš iz mog života“. Stariji se sevdadžije sjećaju Cuneta Gojkovića i njegova baršunastog baritona. I premda, naslov govori nešto sasvim drugo, ovakvi momenti ne nestaju iz života, već se skriju da nas (rekao bi još jedan Bosanac „od riječi“) nekad, kasnije „…tihom tugom brane od patnje…“.
Foto: Elmedin Behremović
Glazba je melem, lijek za ono neizlječivo. Za ljubav. Amira nam pjeva o ljubavi. Amira nam uvijek pjeva ljubav. Imamo je priliku vidjeti u pulskoj Areni početkom kolovoza. Namjerno (ili slučajno) valja se namjeriti na ovu rijeku osjećaja koja će poteći u fenomenalnom koncertnom prostoru, jednom od najljepših u kojem su nastupili mnogi umjetnici od formata. Valja se suočiti s ovom ljepotom i ljubavlju koju nam daje Amira Medunjanin. I dati joj isto zauzvrat.
Foto: Edvin Kalić (naslovna)