Odličan trosatni nastup velike zvijezde i odličnoga pjevača u pulskom amfiteatru privukao je publiku svih generacija potvrđujući njegov status i sjaj koji godinama ne blijedi.
Zdravko Čolić nastupio je u Areni prije šest godina, a u međuvremenu je odradio brojne odlično posjećene nastupe i snimio i objavio (prošle godine) album “Ono malo sreće” koji je dijelom predstavio i na recentnom koncertu u jednom od najljepših (ako ne i najljepši) prostora ovoga dijela Europe. Recept je i za posljednji diskografski uradak bio prokušan – dobri i dokazani autori, odlični aranžmani i vrhunska (sviračka i pjevačka) interpretacija omogućit će i tim pjemama mjesto uz star(ij)e, dobre stvari. No, i dalje se znaju kvalitativni vrhunci – “Ako priđeš bliže”- i dalje je osnova oko koje Čola gradi svoje nastupe pred publikom diljem ovih lijepih geografskih širina. A i šire. “Produži dalje” otvara prvi dio nastupa koji će trajati oko sat i pol. Izmjenjuju se tako stvari s albuma “Okano” i “Da ti kažem šta mi je” i ranije uspješnice (“Živiš u oblacima”, “Pisat ću ti pisma duga”…), a slušatelji, od onih najmlađih do nešto manje mlađih, pjevaju uglas. Ne može se jasno odrediti i reći kako “novije” stvari više privlače mlade, a kako “u srcu mladi” plešu i pjevaju npr. “Pravu stvar” ili “Jednu zimu s Kristinom””.
“… dobra vam (nam) noć, prijatelji…”. I jest dobra, pače, odlična večer i noć jer pjevač ima izvrsnu podršku u pratećem bendu (dvije gitare, bas, bubnjevi, dvoje klavijature, mini brass sekcija i kvartet back vokala, kojima će se pridružiti i Nikša Bratoš, također na gitari) i u, kako rekoh, publici koja aktivno sudjeluje od samoga početka. Vraćam se opet na (pra)početke. Da se ne uvrijedi Bebek, ali Čolina verzija Dedićeve i Bregovićeve laganice “Loše vino” ipak mi je bolja. Izveo ju je i u ovoj pulskoj večeri. Vrlo dobro prolaze i stvari sa zadnjeg albuma, a istaknuo bih Rusovu “Tebe čuvam za kraj” i poskočicu “Šljive su rodile”, koju će izvesti nešto kasnije. Mjesto je ostavljeno i za Balaševićevu tužbalicu “Svadbarskim sokakom” u nešto čvršćem, električnom izdanju. Moram spomenuti i “Lokice namjesto Lokica” koje su u nekoliko navrata ( i u pauzi za presvlačenje bijelog sakoa) dobro popunile program. Balkan, Rusija, Bliski istok, Alžir, sevdah, pop, rock, folk, gipsy disco i funk (u instrumentalnom expressu koji povezuje dva dijela koncerta) – odlična je vožnja koju suvereno odrađuju vrhunski glazbenici. S vremena na vrijeme se u tekstovima pojavljuje lightmotivska riječ voz (ili vlak), a ona zorno opisuje kako nas kroz život i ovaj nastup “vozi” dobra glazba i dobar osjećaj. Ili bi barem trebalo biti tako. Prolaze neke slike (žao mi je što je nije pjevao, ali bilo je i bit će neodsviranih i ostavljenih pjesama za neka buduća druženja).
Drugi dio počinje “Podlugovima” (opet vlakovi koji prolaze, kao život sam), a nakon lijepe “Noć mi te duguje” (Bajagin i Tucakovićkin tekst) ide rijetko izvođena “Tvoje oči” iz sedamdesetih. Onda (opet) Arsenova “Zagrli me”. Malo privatnosti (ako dopustite) – “Ako priđeš bliže” prvi je album koji sam preslušavao kao cjelinu i od tih trenutaka počinje moje sustavnije bavljenje glazbom. Melodije koje su me tada oduševile (uz npr. Beatlese ili Abbu), oduševljavaju me i danas. Za kraj – accelerando. “Esma”, “Pusti, pusti modu”, “Merak”, “Mađarica”, (već ranije apostrofirana) “Šljive su rodile”, “Ruška” i “Čaje šukarije”. Dva sata i četrdeset i pet minuta plesa i veselja. Za dodatak – opet povratak korijenima, Kornelije Kovač u najboljem izdanju, genijalna pop rock zlatnina “Zvao sam je Emili”. Još jedna Dinina laganica (čarobnjak Merlin) i naravno “Ti si mi u krvi”.
Tri puna sata i još jedan naklon punoj Areni. Zdravko i njegovi momci i djevojke, svirači i plesači, te ekipa na lightu i razglasu, u skladu s njegovim imenom čine nas, konzumente i fanove, zdravijima i sretnijima. Ovo nije bilo “malo sreće”. Bilo je te sreće puno, puno više.
Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)
[envira-gallery id=”30523″]