Američki eksperimentalni trio Son Lux u nedjelju, 7. listopada je u polupraznoj Tvornici održao više performans nego koncert, što već daje naslutiti podijeljenost dojmova publike. Prije Son Luxa na balafonu je nastupio ganski glazbenik SK Kakraba kojemu se na kraju za bubnjevima pridružio Ian Chang i pripremio teren za nastup svojeg benda.
Naime, kako riječ ”koncert” (barem u mojoj glavi) nekako implicira interakciju koje je ovoga puta nedostajalo, mogla bih reći da sam blago razočarana, iako, teško je jasno definirati zašto. Odličnog zvuka i atmosfere (kakvu sam zapamtila iz recimo Easy i Slowly) nije nedostajalo, svaka je pjesma u određenom trenutku iznenadila dobrom, ali za mene i dalje tek ponekom glazbenom frazom, ponajviše zato što se osnivač benda i jedini vokal, Ryan Lott, voli igrati sa stankama, nepotpunim taktovima, sinkopama i kodama, što ovaj bend upravo izdvaja iz mora sličnih bendova. Uz dobru ritamsku igru, na trenutke su me strašno podsjetili na Sigur Rós i Bon Ivera, no takva se atmosfera nije razvila u ništa više, emotivnije i transcedentalnije, jer je nakon nje u svakoj pjesmi uslijedila nekakva dubstep improvizacija/psihodelija za koju se nisam mogla uhvatiti.
Upravo tu sada dolazi spomenuta interakcija, koju sam iščekivala sa svakom pjesmom, ali je nisam doživjela do pred kraj koncerta, kada mi je već bilo svejedno, moram priznati. Ipak, dobar dio poluprazne (ili polupune) Tvornice je bio opčinjen nastupom do te mjere da su šutjeli i nepomično piljili u pozornicu, dok su drugi (kao i ja) pričali što su jeli za ručak za vrijeme Changovog (bubnjar) sola (koji je bio uredan, ništa više od toga). Da je svaka pjesma imala onaj osvježavajući orkestralni element, koji ste mogli čuti u live izvedbi hita Easy na jazz festivalu u Montreuxu (2016), s Woodkidom i simfonijskim orkestrom Lausanne, potpuno biste drukčije doživjeli Son Lux. Po meni, puno ljepše, opipljivije i stvarnije. Ali, možda sam samo staromodna. Stoga, i dalje zbunjena kontradiktornim dojmovima, mogu samo zaključiti ponovnom potvrdom one stare ”o ukusima se ne raspravlja”.
P.S. Netom prije koncerta frendica i ja smo komentirale kako im je merch bezveze (tri majice na kojima fontom 10 piše ”Son Lux”) i da ”valjda neće i koncert biti takav”. Well…
Foto: Karla Matulina
[envira-gallery id=”33062″]