“Nemoguće je odvratiti pogled s njih” – navodi jedna od kritičarka The Guardiana. Pretenciozno. Čitajući kritike drugih medija vezano uz nastup ove aktivističke art skupine, kako se nazivaju, čovjek očekuje zaista nešto novo i neviđeno. Nažalost, ovoga puta to se nije desilo.
Iako su organizatori najavili da je prvi termin rasprodan te da se zbog velikog interesa publike uvodi dodatan iste večeri, dvorana kina Tuškanac je bila napola puna, a kako je izvedba odmicala i dvorana se polako praznila. Nastup Pussy Riot u Zagrebu okarakteriziran je i najavljen od strane njihovog menadžera kao svjetska premijera u kojoj će iznimno sudjelovati 6 izvođača jer, naravno, teško je ući u nečije cipele i usavršiti izvedbu u relativno kratkom vremenskom roku pa su tako sada već bivše članice morale pripomoći, a mi smo imali posebnu čast svjedočiti ovome “povijesnom” trenutku.
Izvedba je kasnila dobrih 45 minuta. Ovdje ne govorimo o stadionskom spektaklu gdje zbog nekog nepisanog pravila gledamo kroz prste kašnjenju i od sat vremena jer znamo svi za promet, gužvu, pregled redara…nakupi se toga. Ovo je zamišljeno kao umjetničko glazbeni performans aktivističke grupe koja, ako ozbiljno radi ono što govori i zastupa, ne bi trebala dopuštati ovakav način odnosa prema publici.
Izvedba je temeljena na istoimenoj knjizi Marije Maše Aljohine, članice skupine koja je postala slavna nakon što je 2012. godine sudjelovala u maskiranoj “punk molitvi” u moskovskoj katedrali Krista Spasitelja, te priča priču o ideologiji na kojoj se temelji njihov aktivizam i donosi nam svojevrsnu kontekstualizaciju i opravdanje njihovog djelovanja kroz video projekcije uz glasno jedinstveno izvikivanje političkih parola. Sve to kako bi ukazali na problem nesloboda i nepravde naroda koji je naučen pokoriti se režimu (Putinu). Našli su se tu i citati Fidela Castra pa čak i Bukovskog i sve u svrhu jačanja osjećaja slobode, neovisnosti, bunta, borbe protiv režima.
Borba protiv režima, kako ga Pussy Riot prikazuju, zaista je neophodna i nužna. Njihov aktivizam je ono što fali u današnjem svijetu koji gledamo ne više kroz ružičaste, nego sive naočale. Sve oko nas je sivo: ekonomija, politika, pravosuđe…Seže do najnevinijih izdanaka. I sama autorica navodi da je ovaj preformans nešto između manifesta i bajke. Manifest se možda može iščitati kroz način izvedbe, a bajka je zasigurno upletena negdje duboko u sadržaj.
Putin uopće nije toliko omiljen koliko ima jaku propagandu, može li se isto reći i za Pussy Riot? Umjetnički gledano, nismo dobili puno. Čak je i glazbena izvedba bila dosta zanimljiva, naravno, ništa već neviđeno, ali svakako jedan dekonstruktivistički i postmodernistički pristup koji zadovoljava i ono je što bismo očekivali od takvog kolektiva.
Majice, knjige, čekalo se na redu da se kupe i pomogne roditeljima mladih koji “nisu učinili ništa kriminalno, ali su smješteni u nekoliko zatvora diljem Rusije”. Zapravo, to je ono zbog čega Pussy Riot postoje i zbog čega je publika podržala njihovu izvedbu. Politički procesi, kršenje slobode i prava pojedinaca…to je ono zbog čega svi trebamo ustati i boriti se.
Foto: Human Rights Film Festival
[envira-gallery id=”35732″]