Možda se nekome na prvu pomisao koncert Maje Posavec u Saxu, i to četvrtkom kad je Dinamo krojio svoju sudbinu u Europi, činio kao običan koncert, ali je pogriješio jer je u pitanju izvrsna glazba i više nego zabavan koncert koji je puno bolji i zabavniji od gledanja 22 muškarca koji trče za okruglim napuhanim predmetom.
Šalu na stranu, za zadnji susret s prezimenom Posavec imam jako lijepe uspomene, iako je riječ o nešto drugačijoj glazbi, ali prezentiranoj na isti zabavan način. Briljantno u glazbenom i pjevačkom smislu, a zabavno u smislu povezivanja pjesama pričama iz stvarnog i nestvarnog života stvarajući od svega i mini stand up show. Ne zato što je to netko naumio, nego zato što je priča toliko simpatična i iskrena da je nemoguće ne nabaciti osmijeh na lice ili se naglas nasmijati. Kako je bilo sa Zrinkom Posavec, tako je i s mlađom sestrom Majom, ništa manje inteligentnom, talentiranom, izvrsnom glazbenicom, kantautorisom i poetičarkom.
Iako sam letio s jednog događaja na drugi nisam previše zakasnio jer sam taman došao u Sax na uvod u koncert koji je trajao oko sat i pol vremena. Dovoljno kratko da ga se zaželiš za sljedeći put i dovoljno dug da se ne osjećaš umornim nakon njega, nego ispunjenim, inteligentnim humorom i glazbom. Ovo je bio poseban koncert za Maju, ali i izazov jer je u pitanju prvi veliki u Zagrebu nakon promotivnog u Lisinskom, a koji je došao u nezgodno vrijeme, što zbog spomenute utakmice, što zbog niza događaja organiziranih u isto vrijeme. No, očito da publika nije ista pa su svi stolovi u Saxu bili popunjeni, izuzev dva ili tri prazna separea. Intimna i zaljubljena večer je ovo bila, mnogi parovi su stigli u ovaj sada već kultni klub, ali i ljudi istančanog glazbenog ukusa koji četvrtkom navečer nisu htjeli prisustvovati nečemu napornom i žestokom. Ovo je zaista bio opušteni susret s Majom i još jednom poseban za nju jer je osim pjesama s debi albuma “Kada ne bih imala strah” predstavila i dvije potpuno nove pjesme, “Trnoružica” i “Funny Bunny”, obje vrlo zanimljive i nadasve zabavne, nešto drugačije od onoga što smo čuli na albumu, a opet očekivane iz britkog pera Maje Posavec.
Osim njih čuli smo standardni set u zanimljivim aranžmanima, poput reggae verzije pjesme “Daleko” još iz doba Detoura (izvela je i “Taj vlak”), genijalne “Budi jak”, melankolične “Prazan hod”, kabaretske i zabavne “Nećemo se naći”, te naslovne “Kada ne bi imao strah”. Nije tu bilo ni straha, ni praznog hoda, sve je teklo savršeno, izuzev neke pripite ekipe u ćošku koja je bila preglasna za ovaj koncert. Srećom, ovo iskustvo je kratko trajalo, baš kao i kad je Maja s bendom (fenomenalni Hotel) jednu pjesmu krenula iznova, što je opet bilo nadasve simpatično i nikako za zamjeriti. Razglas savršen, kao i besprijekorna izvedba benda, dok je Maja bila dosta opuštena te sva draga i neodoljiva u šarenoj haljini. Opet je bacila koji plesni pokret te zavodila publiku koja je utonula u njezin melankolični i sanjivi svijet.
Vrijedi sanjati uz Maju Posavec jer se ti snovi čine kao neki lijepi, bolji svijet, glazbeno pitak i onaj koji oduzima dah baš kao bogata polja maka ili tulipana. Ovakvi glazbenici uvijek izazivaju u meni posebnu inspiraciju za osvrt u kojem se ne obazirem toliko na glazbu, koliko na emociju koju ta glazba stvara. Mene je osvojila na prvo slušanje, vidim i publiku isto, a vrijeme je da osvoji i one kojima je ipak sinoć bio bolji izbor nogomet. Ili nešto drugo. Možda i treće! Što bi rekla jedna pjesma – “ako si za, mogli bi jednom izaći”!
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”39436″]