ESC Life je s vremenom učvrstio svoju poziciju na hrvatskoj punk rock sceni, a isto tako i bazu obožavatelja koju je sigurno obradovao novi (drugi) studijski album “Born to Be Mild” (PDV).
Jedan puni album je iza njih (i split album s bendom Remedy) te dobiti povjerenje kritičara i publike samo s tim materijalom je dosta teško, no oni su uspjeli i postali odmah cijenjeni, a broj nastupa je konstantno rastao. Pred nama je drugi album koji će ipak doći na odobravanje nešto mlađe publike koja voli američku punk rock scenu. Odmah prilikom slušanja materijal me vratio u neke 90-e ili početak 2000-ih godina, iskreno govoreći, u neke američke filmove (tinejdžerske i netinejžerske), a u kojima vlada ovakva glazba. Za razliku od nje ove pjesme su produkcijski na višoj razini, a bome i svirački. Iako nije moj tip glazbe i umara me već nakon 15 minuta slušanja, neki dijelovi albuma su zaista svirački odrađeni i više nego korektno.
Osim već otkrivenih singlova, “Vacation” i “This Time Next Year”, album nam donosi još nekoliko zanimljivih punk rock komada s pop predznakom. Izdvojio bih “Worst Cover Band Ever” koja ima predispozicije za pjevanje s publikom na koncertima, potom “Song of the Week” sa sjajnim gitarskim riffovima, a na nju se naslanja i sljedeća “Say You Will”, iako je meni najbolja ujedno i najdulja pjesma albuma, “Fill the Void”, koja je ispunjena žestokim gitarama i podužim solo dionicama.
Produkcijski je sve dosta nabrijano, no ne i prenaporno, a zasluge pripadaju Marku Mrakovčiću. Svim ovim, kako sam ih nazvao, amerikaniziranim pjesmama, na ruku ide odličan izgovor američko-engleskog jezika i mislim da u državama preko velike bare ne bi znali razliku između ESC Lifea i nekog njihovog glazbeno i produkcijski sličnog benda.
No, kao što rekoh, za moj ukus pjesme su donekle glazbeno monotone, iako ima određenih uzbuđenja, brzih i žestokih riffova uz koje ne možeš ostati miran, ali sve u svemu trebalo mi je podulje vrijeme da “progutam” album. S obzirom na njihove sviračke mogućnosti mislim da mogu puno složenije aranžmane snimati ubuduće, a kako ih neki, poput mene, ne bi uspoređivali s tinejdžerskim američkim filmovima.
“Born to Be Mild” naslanja se na njihov prvijenac i uspješni je nastavak započete priče, no priča može biti puno kompleksnija i konkretnija. Ne kažem da je ovo loš album jer su me svirački i produkcijski i više nego zadovoljili, ali mislim da glazbeno mogu bolje. Osim ako ne žele ići u tom (žanrovskom) smjeru. Živa svirka im je još bolja!