IZVJEŠĆE: Nigdje, sad i ovdje – Mono u Močvari!
26. travnja 2019.
Filip Bahun (13 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Nigdje, sad i ovdje – Mono u Močvari!

Kultni japanski instrumentalni rock bend Mono u sklopu europske turneje svratio je u zagrebačku Močvaru.

Turneja imena “Nowhere Now Here” prolazi kroz 22 europska grada, a prati istoimeni studijski album koji je svjetlo dana ugledao u siječnju. Deseti studijski album okrunio je dosadašnji opus započet prije dvadeset godina, kada se gitarist Takaakira “Taka” Goto udružio s prijateljem Hidekijem “Yodaom” Suematsuomo. Ubrzo potom pridružili su se Yasunori Takada i Tamaki Kunishi te je četverac snimio prvi EP “Hey You”. Od tada pa narednih dvadeset godina, Mono svojom glazbom i pomicanjem granica iste zadaje glavobolje onima koji bi na njih zalijepili jednostavnu žanrovsku etiketu.

Foto: Luka Antunac/Mixeta.net

Kao i na većini ostalih koncerata u sklopu turneje, kao predgrupe Monu pridružili su se norveški noise rockeri Arabrot i izvrsna čelistica Jo Quail. Osim kao predizvođač, Jo Quail je već više puta svirala uz bok ekipi iz Mona.

Uz prinovu u obliku elemenata elektroničke glazbe, na zagrebačkom koncertu imali smo priliku uživo čuti neke od prvih vokalističkih pokušaja basistice i klavijaturistice Tamaki. U nešto manje od dva sata publika je imala priliku čuti skladbe s novog albuma, ali i one stare kao što su “Nostalgia” i “Dream Odissey”.

Iskustvo sinoćnjeg koncerta svakako razjašnjava zašto Mono sustavno odbija krilaticu post-rock; naime, vjerujem da njihova glazba zaista oživi tek u obliku live svirke. Ovdje zaista više nije riječ ni o čemu što bi se moglo nazvati rockom jer njihove skladbe odbijaju svaki oblik ustaljenih, pa i post-rock struktura. Repetativni riffovi su zamijenjeni naoko beskonačnim progresijama koje su nerijetko onkraj melodije. Japanci, kako im i samo ime predlaže, prihvaćaju određen oblik monotonije kao svoj primarni izričajni oblik – skladbe su komponirane kao duge progresije iz jednostavnih, čistih i tihih melodija koje prerastaju u eksplozivnu, neposustajuću i slojevitu šaroliku buku.

Foto: Luka Antunac/Mixeta.net

Štura komunikacija s publikom i činjenica da je bend većinu koncerta odradio sjedeći pridonosile su gotovo ritualnom ugođaju. Neupućeno bi se uho svakako moglo požaliti na repetitivnost pa i dosadu ovakve glazbe, no ključ leži u drugačijem iskustvu live svirke. Mono se najbolje sluša žmireći, u meditativnom transu kojem rijetko koji bend pogoduje onoliko spretno koliko ovaj.

Foto: Luka Antunac/Mixeta.net