Zamislite neke tropske krajeve u ljetnim mjesecima i da vam u uši, dok ispred vas mašu velikim palminim granama, ulazi zvuk sanjive tropske glazbe. Niste sigurni odakle dolazi, niti znate tko ju odašilje, ali vam je iznimno ugodno. Takvo iskustvo doživio sam u klubu Boogaloo na koncertu Still Cornersa.
No, prije tropske idile na pozornicu su stupila dva skromna dečka, Nikola Vranić, poznat mnogima kao J. R. August, te saksofonist Lujo Parežanin. Ogoljena verzija Vranićevog velikog projekta bio je simpatičan uvod u ono što nas je čekalo iza uglas. Iako je za veći dio publike taj dio bio nezanimljiv, barem im se tako činilo prema gestikulacijama, J. R. August je nevjerojatan umjetnik svjetskog kalibra koji i ogoljeno zvuči bogato. “The Exorcist”, “When I Wake Up Tomorrow”, “The Misanthropist” i druge vrlo lijepo su se uklopile u program i bile i više nego dovoljan početak večeri. Tko ga je slušao u ovakvim izdanjima sigurno je uživao.
No, najveće uzbuđenje za publiku ipak je bio koncert Sill Cornersa, jednog od za publiku najznačajnijih imena današnje indie pop-rock scene. Kao i nastup J. R. Augusta i Stillovci su kasnili nekih 20 minuta, ali ih je vrijedilo čekati. Nježno, nevino, samozatajno i sanjivo su izgledali i zvučali na pozornici. Otvoriti večer s “Black Lagoon”, hitom s aktualnog albuma “Slow Air” značio je i početak jahanja na tropskim valovima koji su ponekad odlazili u melankolične, a ponekad u psihodelične vode. Teško je jahati takvim valovima, osim ako niste ekspert, a Still Cornersi su uigrani tim koji se može svrstati u tu kategoriju. Iako u blizini same pozornice zvuk i nije bilo toliko dobar, odlaskom u zadnje redove došao sam na svoje.
Uz sjajne vizualne na velikom zidu iza minimalističkog benda i uz fantastičan zvuk mnogi su utonuli u njihov san, pridružili se njemu i zaplovili istim valovima. Čule su se priče među publikom, ali veći dio njih prihvatio je priču benda omamljen tropskim indie zvukom. “Cuckoo”, “Berlin Lovers”, “Endless Summer”, “Cuckoo”, “The Message”, redali su hitove sve do najiščekivanije pjesme “The Trip” zbog koje je barem trećina publike došla u Boogaloo. No, nije se dogodilo ono što je bilo na Cigarettes After Sex. Nije bilo sindroma tresla se brda, rodio se miš. Iako je kratko trajao, oko sat i pol vremena, koncert je ispunio sva moja očekivanja. Štoviše, da je dulje trajao, ne bi valjalo jer je u pitanju zvuk koji je dinamičan i da se još pola sata plovilo tim vodama bilo bi previše. Osim autorskim pjesama imali su i nekoliko obrada poput “Still Life” The Horrorsa izvedenu, među ostalim, na bisu. Nisu previše ni komunicirali s publikom, tek zahvalili nekoliko puta. A i publika je bila omamljena njihovom glazbenom i unutarnjom ljepotom pa se nije očekivalo neko divljanje.
Još jednom da se vratim na zvuk. Bubnjevi i Gregova gitara zvučali su impresivno. Dijelove pjesama su, naravno, semplirali sukladno tehničkim nemogućnostima na pozornici, ali ništa nije bilo umjetno. Lijepo, fulidno i zanimljivo.
Po prvi put uživo Still Corners, po prvi put slušam ovakvu vrstu glazbe uživo, a i sâm omamljen njihovom prezentacijom priuštio sam si LP “Slow Aira” i dočekao potpis divne i ljupke Tesse Murray. Mjesec i nešto prije pričali smo preko posrednika mailom, a lijepo je iskustvo upoznati se i uživo. Zahvalio joj, zahvalila ona meni i do sljedećeg susreta i “the tripa”! I da, Boogaloo je bio vrlo dobro popunjen, što znači da u Hrvatskoj još nemaju toliko veliki broj publike kao recimo u rasprodanom Beogradu. Ali lako moguće da će povedeni ovim iskustvom oni koji su bili na koncertu dobru riječ prenijeti i drugima. Kratko, ali slatko iskustvo!
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”41600″]