Kantautor Richard Hawley već godinama stvara ponosno britansku, a u širem smislu i eurofilnu glazbu savršenu za opijanje tamošnjeg glazbenog tiska.
Kad kažem britansku glazbu, mislim na onu vrstu britanskog glazbenog nasljeđa koje pretvara američki utjecaj u svoj lokalni kolorit, od The Beatlesa do northern soula. Dosta toga o Hawleyju govori i podatak da je “Further” rijedak primjer njegovog samostalnog albuma koji ne nosi ime po nekoj lokaciji u rodnom mu Sheffieldu.
“Further” spaja nekoliko njegovih dosadašnjih stilskih preokupacija u jedinstvenu cjelinu. Raskošni orkestralni pop ranijih albuma pomiješan je s težim, psihodeličnim zvukom koji se prvi put pojavio na “Standing at the Sky’s Edge” iz 2012. a sve unutar pjesama pažljive i koncizne pop strukture i naglašene melodičnosti. Sve je to često začinjeno i udaljenim country utjecajem, također prilagođenim opuštenoj eklektičnosti britanskog kantautorskog rocka.
Ako “Further” ima manu onda se ona provlači kroz cjelokupni Hawleyjev opus; iako je nesumnjivo kompetentan autor i pjevač, on se nekako ne uspijeva izvući iz sjene svojih utjecaja poput Scotta Walkera, Boba Dylana ili Roya Orbisona, ili suvremenika i povremenih suradnika poput Manic Street Preachers, Arctic Monkeys ili Paula Wellera. Ta crta konstante solidne forme, bez jasnog vrhunca ili dna čini Hawleyja sjajnim pozadinskim autorom idealnim za usputna slušanja ili soundtrackove.
Možda ovo zvuči podcjenjivački, ali svijetu zapravo uvijek treba spretno izvedenog i ugodnog pop rocka koji možda ne doprinosi artističkom razvoju žanra, ali predstavlja znalačku interpretaciju i poštivanje korijena žanra koji postoji već desetljećima.
Foto: Chris Saunders