“Žene su svjetlo ovog svijeta, a muškarci im trebaju da još više obasjaju svijet”, rekla je Barbara Munjas prilikom nastupa na Festivalu hrvatskih kantautorica koji se održava ovog vikenda na Sceni Amadeo u Zagrebu.
Sara Renar, jedna od najboljih hrvatskih kantautorica, pozvana je od strane Scene Amadeo da rukovodi programom Festivala hrvatskih kantautorica što je ona objeručke prihvatila te omogućila među ostalima dvodnevni koncertni užitak na otvorenom. Prve večeri nastupile su Barbara Munjas, Sara Renar i Pi, a između nastupa održana je i tribina na temu fenomena kantautorica. Možda je tribina trebala biti održana prije samih nastupa jer je dobar dio publike napustio Scenu Amadeo nakon dva koncerta, a prije tribine. I malo je nespretno provođena, moguće zbog nedostatka vremena da se više raspravi o ovoj vrlo važnoj temi. Govorilo se o samim počecima fenomena kantautorica, a gošće su bile kantautorica Nina Romić i članica sastava ŽEN Eva Badanjak, dok je iz jedne druge perpsektive, autorice filma o kantautoricama (“I one su tu”) govorila Andrijana Mirna Marin. Voditeljica tribine je bila Antonela Marušić, iskusna novinarka i od 2011. godine dio iznimno cijenjenog medija Vox Feminae, a otkrili smo da i ona radi na filmu o kantauricama pod nazivom “Mogu i sama”. Iako su se dotaknule onih problema u samim počecima fenomena kantautorica, kao i općenitih barijera kada govorimo o ženama u glazbi, nije bilo određenih zaključaka niti je riječi bilo o današnjem stanju u mainstream ili nezavisnim medijima po tom pitanju. Položaj žena, a u konačnici i neravnopravnost spolova, pa i u glazbi, iznimno je važna tema o kojoj bi se trebalo više govoriti, stoga se nadam da će sljedeća tribina na ovakvu ili sličnu temu biti u nekom boljem terminu u kojem će biti puno više vremena za raspravu, ali i pitanja publike, kojih ovdje nije bilo. Važno je pričati, važno je raspravljati, a shodno tome slijedi i moj duboki naklon za ideju organiziranja ovog festivala i tribine.
A sada o glazbenom, odnosno koncertnom dijelu festivala koji je otvorila Barbara Munjas, istarska kantautorica koja je došla u pratnji klavijaturista/DJ-a i idealno otvorila festival. Žestoki gitarski riffovi praćeni su iznimno snažnim vokalom širokog raspona, ali i njezinom senzualnošću. Iako bi sjajna bila i u nekom bendovskom izdanju, čuo sam da to i nije bilo tako uspješno kada je imala bend Barbari. Zvuči kao hrvatska Anna Calvi, a cijelom pop-rock izričaju doprinosi i elektronički touch koji cijeli glazbeni nastup odvodi i u određeni eksperimentalni smjer. Odvela nas je u trans, posvetila dio nastupa muškarcima, Copacabani, ali prije svega i ženama jer kako je istaknula – “žene su svjetlo ovog svijeta, a muškarci im trebaju da još više obasjaju svijet.”
Nakon desetak minuta stanke na pozornicu je izašla i Sara Renar, divna kao i uvijek, popraćena velikim pljeskom kao i uvijek, a ništa se nije promijenilo i po pitanju nastupa. Izvrsno, melankolično, ali i eksperimentalno čemu je zaslužan bio i klavijaturist Zdeslav Klarić svojim bravurama na crno-bijelom tipkalu, ali i Vedran Peternel za miks pultom i zvučnim efektima. “Notturno”, “Gdje povlačiš crtu?”, “Čuvaj svoje pjesme”, “Dani bez sjena”, standardni dio Sarinog repertoara, ali i “Razmak” te za kraj “Djeca” i “Jesen” bili su dovoljni da se iznad Scene Amadeo maknu oblaci praćeni grljavinom. Kiša je pala doslovno sastavljena od tri kapi na početku nastupa Barbare Munjas, ali kako su žene sinonim za snagu i ustrajnost tako su i ovoga puta bile iznad svega. Na tronu! Kantautorskom i glazbenom općenito!
S obzirom da je poslije Sarinog nastupa uslijedila tribina dobar dio publike je napustio jako lijepo popunjen koncertni prostor, a nas dvadesetak upornih ostalo je i dočekalo dolazak simpatične Ivane Picek Pi. Šteta što je veći dio njezinog repertoara prošao uz vokalno falšanje i high pitch i falsetto glas koji je nije dobro služio ovoga puta. Njezina glazba na tragu je nekakvog eksperimentalnog noise electro synth popa kojeg prate posebni vizuali na platnu iza nje (by Marta Strazičić), ali i njezina sestrična Antonija Ivančan koja je bila za ručnim percussion padom, a povremeno se uhvatila i klavijatura, loopera, samplera i ukulelea, baš kao i Pi. Dosta glasan nastup koji na trenutke baca i na orijentalnu world music glazbu, možda preekstreman za neke, ali za one željne takvog zvuka dosta primamljiv. Svoj nastup završila je pjesmama “Ja živim u WC-u” i “Nj” jer ipak u njezinom životu sve počinje i završava s “nj”, najvažnijem slovu abecede. Njezin visoki glas i simpatičnost doista zvuče kao “nj”, ali šteta što ovo nije bila ta večer kad će Pi zasjati. Često falšanje i određene greške (možda izazvane i tehničkim problemima zbog kojih nije čula dio opreme u monitorima) tijekom nastupa, nadjačali su ono što je valjalo. Više sreće drugi put jer je ovo bilo moje premijerno live preslušavanje njezine diskografije.
Ipak, suma summarum bila je ovo lijepa večer koja je otjerala nevrijeme iznad Kaptola, ali i večer kad su kantautorice bile iznad svih i dale jasno do znanja kako ovo nije vrhunac ovog fenomena. Najbolje tek slijedi! Družimo se u druge večeri uz Akleu Neon, Luce i Ninu Romić.
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”47254″]