Novi primitivizam, glazbeni pokret koji je pokrenulo nekoliko sarajevskih bendova, uključujući i Zabranjeno pušenje, krenuo je u opticaj s prvim godinama 80-ih, a ogledni primjerak je album “Das ist Walter”.
Prije 35 godina Pušenje je krenulo na glazbeno putovanje tijekom kojeg će stvoriti veliki ugled i titulu jednog od najpopularnijih bendova bivše Jugoslavije. S tekstovima koji su ispunjeni humorom, ali i iskrenošću, sivilom svijeta u kojem živimo, te glazbom koja je sve samo ne primitivna. I 35 godina nakon Zabranjeno pušenje staje na veliku pozornicu u Splitu i Zagrebu (mala dvorana Doma sportova) kako bi proslavilo itekako impresivnu karijeru koja je obilježena s dva frontmena, Neletom Karajlićem i Sejom Sexonom. Vječne su dileme koje je razdoblje bolje, odnosno koji je pjevač bolji, a što je apsurdno kao i dilema čiji je veći. Iskreno, ni jedan ni drugi nisu pjevači u punom smislu riječi, ali su frontmeni kakve bi poželio svaki bend. Tako se moglo zaključiti i na zagrebačkom koncertu na kojem se ove subote okupilo nekoliko tisuća duša. I bend i publika imaju dušu, ali kao da je sačinjena od zajedničkog nazivnika pa dugo vremena nisam čuo toliko glasno pjevanje na skoro pa svakoj pjesmi. Sinergija je bila na vrhuncu, a trostruko zadovoljstvo koje je pružilo Pušenje u smislu trosatnog nastupa bilo je ispunjeno pjesmama od prvijenca “Das ist Walter” pa sve do “Šok i nevjerica” iz prošle godine.
Koncert je otvoren pjesmama “Pos’o, kuća, birtija” i “Šokiraš me, majke mi” da bi nakon toga u sljedeća 3 sata atmosfera ostala identična. Rijetko koji frontmen može osmisliti savršeni balans između priče i pjevanja, a Sejo je majstor za takve stvari. Njegove angedote, životne priče, pa čak i pokoji vic (ipak, kakav je to Bosanac koji ne ispriča barem jedan vic), idealno su se uklopile u prijelaze između određenih pjesama. Čuli smo još zanimljivih iznenađenja, poput izvedbe “Bumbarovog leta” ili “Thunderstrucka” grupe AC/DC, a Pušenje je dovelo i goste koje baš i ne vidimo često na njihovim koncertima. Bio je tu Dražen Žerić Žera iz Crvene jabuke na pjesmi “Možeš imat moje tijelo”, a za ovu prigodu nakratko su se na pozornici pojavili i nekadašnji basist Pušenja, Predrag Bobić Bleka, te gitarist koji je bio dio prve postave na albumu “Das ist Walter”, Mustafa Čengić, poznatiji kao Mujo Snažni. Doista emotivno pogotovo kad je s bendom izveo vjerojatno njihov najveći hit “Zenica blues”.
Zabranjeno pušenje vjerojatno ima najuigraniju postavu benda od postojanja i doista ničega nije manjkalo. Nevjerojatan Toni Lović na gitari koji uvijek iznenađuje svojom lakoćom sviranja, zatim vrhunski Branko Trankov za bubnjevima koji je u nekoliko navrata briljirao solo dionicama, Robert Boldižar koji je već godinama neizostavni dio zvukovne priče Pušenja, a svakako treba spomenuti i sjajnog basista Dejana Oreškovića te kao šećer na kraju multitalentiranu glazbenicu Lanu Škrgatić koja je u bend vratila zvuk saksofona i flaute uz to što još svira i klavijature. Zbog toga su se u repertoar vratile i neke pjesme koje nisu u prijašnjim postavama izvodili upravo zbog manjka spomenutih instrumenata, pa smo tako imali prilike čuti, primjerice, “Piccolo storia de grande amore”. Naravno, neizostavne su i “Lutka s naslovne strane”, “Balada o Pišonji i Žugi”, “Karabaja”, “Počasna salva”, “Pišonja i Žuga u paklu droge”, “Jugo 45”, “Guzonjin sin”, “Selena, vrati se, Selena”, a lijepi trenutak je bio i kad su izvodili pjesmu “Dan Republike” koju rijetko čujemo na njihovim koncertima.
Potrebno je pohvaliti i video zid koji je tijekom cijelog koncerta pratio priču benda, od 1984. godine do danas. Upravo se na video zidu porukom javila i Sassja te se ispričala što ne može izvesti jedan od novih hitova “Kupi nas Ali”. Nove pjesme Pušenja i nisu nešto posebno primljene stoga je jasno da ih bend izvodi u vrlo malom postotku. No, bez obzira na solidne ili ispodprosječne albume koje nam ovaj bend ispostavlja još nakon “Bog vozi Mercedes”, zadnjeg hitoidnog albuma, ljubav prema Pušenju nikad nije prestala upravo zbog live nastupa koji se mogu svrstati među najenergičnije. Bend doslovno tri sata nije stajao, a i kad je stao to je bio trenutak kad ih je publika dozivala na bis. “Šeki is on the Road Again” i “Fildžan viška” kao najbolji mogući oproštaj do neke nove prilike, a možda i neke nove obljetnice. Filozofija “pos’o, kuća, birtija” s vremenom je postala “pos’o, kuća, Pušenje”. Dobri novi, stari, primitivizam!
Dodajmo ovome kako je prije koncerta nastupio i bend Mašinko koji je bez obzira na žešći žanrovski pristup bio vrlo dobar uvod za ono što je uslijedilo – trosatno Pušenje!
Foto: Nikola Knežević
[envira-gallery id=”49450″]