IZVJEŠĆE: Koncert Amire Medunjanin u Đakovu – Med(unjanin) i mlijeko
28. studenoga 2019.
Željko Mirković Miki (132 Članci)
Podijeli

IZVJEŠĆE: Koncert Amire Medunjanin u Đakovu – Med(unjanin) i mlijeko

Odličan nastup Amire Medunjanin još je jednom pokazao da velikim umjetnicima svaka sredina i pozornica predstavlja izazov i da su na umjetničkim i ljudskim visinama bez obzira na broj publike, ime grada ili nešto treće. Vrijednost koju dobivamo je uvijek stalna i velika.

Veliki Veselko (pokojni Tenžera) živom je riječju u svojoj kultnoj knjizi iz 1987. elaborirao i objašnjavao zašto voli Zagreb. Parafrazirat ću naslov legendarne zbirke feljtona i lapidarno (u dvije tri rečenice) izreći zašto i kako se mogu voljeti i manje sredine poput Đakova. Sjetio bih se još jednoga “opisivača” života hrvatske metropole (Hitreca) i riječima Dunjinoga ćaće (iz, također, legendarnih Smogovaca) reći koju o “malima” i “velikima”. Naime, malim sredinama i velikim programima, odnosno koncertima. Dakle, prvo o onome zašto volim – Đakovo. U zadnjih godinu dana bilo je desetak valjanih razloga (“kulturno-umjetničkih” programa) zbog kojih je vrijedilo otići u malo slavonsko mjesto koje se kao grad spominje u kultnoj pjesmi. Prije svega tu su (ne samo koncerti) u rock baru King, već i događanja u Centru za kulturu. Sanja (P.) sanja zanimljive i lijepe kazališno-filmsko-glazbenoscenske stvari i onda ih ostvaruje na radost ljubitelja umjetnosti koji dolaze iz cijele Slavonije. Što se tiče velikih i malih, velik je onaj (ili ona) koji (koja) ne bira mjesto i vrijeme, već svojim talentom oplemenjuje sredine raznih veličina. Takva je Amira Medunjanin.

Imao sam je prilike gledati i slušati u različitim mjestima (od Brijuna i Zagreba, od Slavonskoga Broda do, evo, Đakova; da, i u pulskoj Areni). Nastupala je uz gitarsko-kontrabasističku pratnju, ali i uz veći bend, te praćena Zagrebačkom filharmonijom ili, pak, Trondheim solistenen. Ostala je uvijek ista, u tim formalno-sadržajnim (muzičkim) različitostima. Uvijek “lijepa”. Uvijek velika. Jednostavno je samo za odabrane složenost i nesavršenost osjećaja i odnosa interpretirati na publici blizak, a opet zanimljiv način. Primjetno je to u kombiniranju stilova i žanrova (najčešće se spominu jazz i sevdah), ali i interpretaciji poznatih i toliko puta izvođenih pjesma “naših”, također velikih interpreta, odnosno umjetnika. Bilo da je riječ o tradicionalnim (općim) mjestima narodne pjesme ili pop kultnih radova,

Ona uvijek daje novoga razloga za osmijeh. Što ne znači da pjesme nisu tužne. Ali, već sam govorio o tim paradoksima. To je tuga koja izaziva veselje. Jer je donesena na vrhunski način. Najviše se to vidi u “stvarima” koje smo toliko puta otpjevali, poput “U Stambolu, na Bosporu”… (pandan tome bi bile npr. “Crne oči” ili pak Štulićev “Balkan”). Toliko puta su te pjesme otpjevane, a u Amirinoj izvedbi osvježene su i rekao bih “ozdravljene” pomlađene; gube svoju “izraubanost”. Kad smo već kod Azre, izvedena je i “Ako znaš bilo što”, po meni jedan od vrhunaca večeri. Pridodamo li tome sedamosminski ritam kojemu smo se predavali i u makedonskim i u urok-pjesmama (“Snijeg pade na behar, na voće…”), pomiješanima s “Piva klapa…” (pjevao je i Gelo) i ostalima s “ovih prostora” (meni osobito draga Sejdefu majka buđaše), dobivamo rezultat i sjećanje i osjećaje koje ćemo dugo nositi u sebi. O Njenom glasu je rečeno i napisano mnogo toga i sve je istina, ali najbolje bi ga bilo čuti uživo. I dodao bih, “na suho”, jer to tek ovlaži oči. Tako je bilo i u đakovačkoj dvorani, a podsjetilo i na trenutke iz Arene (ili Lisinskog). Trenuti za pamćenje i ježenje.

Tišina, molim, pjeva se… I publika je pjevala s Medunjanin. A i Ante. No, svirka je ono što nas oduševljava, kao i Amirino pjevanje. Virtuozno i u solo momentima i u širokim pasažima akordnim i arpeggio dijelovima. Fantastično i ekonomično “zuji” kontrabas Zvonka Šestaka (nije htio pjevati, iako je “šefica” nagovarala). Tonovi su čisto i precizno odsvirani. Vratit ću se još jednom na Njen glas da bi objasnio naslov teksta. Zašto usporedba s mlijekom. Prva asocijacija – toplina, druga – gustoća. Poput Proustova kolačića u isto nas vrijeme vraća u djetinjstvo ili davne dane kad smo prvi put čuli ove pjesme koje su i danas, kad su ovako otpjevane, odnosno izvedene, jednako “hranjive”. Za naše tijelo i dušu. Ima dana (time je koncert počeo) kada “znam što da radim”. Idem na koncert Amire Medunjanin. Koji i ovaj put završava s prebolnom “Što te nema”. Ov(akv)u bol vrijedi imati u sebi. Lijepe su bol i tuga kad se ovako pjevaju.

Foto: Tatjana Prvulović Mirković (privatni album)