Veliki film koji priča priču veću od života i jaču od smrti jasnim, odličnim umjetničkim jezikom, jedna je od svijetlih točaka Cinestar repertoara i pun pogodak u vizualnom i sadržajnom smislu.
Franz Jagerstatter, Austrijanac je koji se svojom ljudskošću i nepokolebljivom vjerom u dobro i čovječno suprotstavio nacističkom ludilu koje je Europu prije gotovo jednog stoljeća gurnulo u krvavi rat i ispisalo ružne stranice povijesti. A trebalo je tada imati Ono nešto u sebi i jasno, bez obzira na posljedice, to pokazati… A zar nije tako uvijek? I kad nema posljedica ili su male, a pogotovo kad ti o tome ovisi život – dileme ne bi trebalo biti. To kažu i crni i crveni, i filozofi, i umjetnici, i običan puk, sljedbenici i predvodnici. No, je li uvijek tako? Upravo je (ili najčešće) suprotno, jer kad treba podnositi nepravdu ili se boriti protiv nje, protiv neljudskoga, barbarskoga, protiv smrti, većini je najlakše prikloniti se prevladavajućoj struji. Stisnuti se u gomilu jer u gomili je toplo i nadati se kako nevolja neće doći do njih. No, znamo, iz povijesti, iz iskustva da najčešće nije tako. „Prvo su došli po…“, uči nas stara nadbiskupska, no tako je, kako rekoh, najčešće. Ili uvijek.
U planinskome austrijskom selu, u pastorali, ne i ideali ili idili žive Franz i Fani i njihove kćeri. Slažu se i vesele i plešu i rade naporno i susreću se s problemima lokalnim i naslućuju kako ih onaj globalni sve više pritišće. No, i oni vjeruju da će se već nešto riješiti. Tu su slični stotinama i tisućama drugih. I milijunima. Ono po čemu se pogotovo Franz razlikuje od tih drugih, trećih ili petih, je što će, unatoč jakoj unutarnjoj i vanjskoj borbi i posljedicama koje ga očekuju nakon njegovih i te kako ljudskih i moralnih odluka, on nepokolebljivo ustrajati na putu koji je jedini ispravan, putu koji nas vraća idealu po kojem smo sazdani. I po kojemu bi trebali živjeti. I, vidjet će se, i na filmu, umrijeti. Smrt ne bi trebala biti uzaludna, čak ako je i daleka i anonimna i za nas nepoznata, jer nâs (koji dolazimo i prolazimo) čini boljima. Ovakav život i ovakvi ljudi trajno su nadahnuće, ljudsko i umjetničko i pokazatelj da “tame nema”. Jednostavno rečeno, ali, znamo, jako teško izvedivo. Pogledamo li kako je ovu doista zanimljivu priču u film pretvorio scenarist i redatelj Terrence Mallick, trebali bi se složiti da je i umjetnost dobila još jedan adut s kojim će (i dalje naivno vjerujemo) mijenjati nas i svijet. Logika i tempo razvoja događaja, dijalozi, unutarnje borbe i promišljanja, suočenja i primanje udaraca, u prvom redu, glavnoga lika, fotografija, kadrovi, ali i fantastična glazba – sve je gotovo savršeno. Nekome će možda zasmetati duljina filma ili stalno isticanje vjere ( dvojbe i molitve), no, moram reći da meni, a film sam gledao dva puta, to ništa nije smetalo. Štoviše. Sve je na svom mjestu. I simbolika i konkretno, i priroda i čovjek, i božansko i ljudsko i lajtmotivsko (protok vode ili zvonce na poštarevu biciklu; ima još primjera, a ja sam naveo samo dva koja su najupečatljivija uz, dakako, neizbježnu crkvenu zvonjavu). Ne pomaže medicina, ne pomažu savjeti, ne pomažu ili odmažu prijetnje, nasilje ili grubost. Samo ljubav. Patetičnije zvuči kad se ovako napiše, nego kad Majstor Mallick to napiše i snimi. I kad pomognu drugi Majstori. Howard, Bach, Part i da ne nabrajam…
U ulozi Franza izvanrednu je ulogu ostvario August Diehl koji je prepoznat i prije dvadeset godina kao odličan mladi glumac, a šira publika ga pamti iz Tarantinovih “Inglorious Basterds”. Valerie Pachner je također glumački zablistala u ulozi Fani, a imao sam sreću i zadovoljstvo gledati je u naslovnoj ulozi u filmu “Tlo pod mojim nogama” na prošlogodišnjem Motovunu. I ostatak glumačke ekipe je fantastičan, a pojavljivanje velikana poput Brune Ganza je još jedna potvrda one stare da nema velikih i manjih uloga, već samo velikih i malih glumaca. Pokojni Ganz je jedan od najvećih. “Nebo nad Berlinom” i “Hitler – konačni pad” drago je kamenje profesije koja je jedan od kamena temeljaca sedme umjetnosti. Neumitnost (neki bi rekli sudbina) koja junake ili „junake“ gura svome kraju u životu ili na filmu nije zadanost, a ako je neka viša sila i imala u tome svoje prste, odluke su, mislim, ipak na nama samima.
Pogledajte film i vidite što je na koncu odlučio Franz, a nakon toga pogledajte duboko u sebe i sjetite se toga pogleda kad vam bude teško i kad budete morali donositi neke važne odluke u životu. Sigurno je da bi gotovo svakoga trebala dotaknuti ljudskost i veličina ovoga maloga austrijskoga čovjeka. Ja u to vjerujem.