RECENZIJA: pocket palma: “pocket palma” – plišani grijači za noge i glazba za “zabrijat'”
8. veljače 2020.
Music Box (6296 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: pocket palma: “pocket palma” – plišani grijači za noge i glazba za “zabrijat'”

Ljetni je zalazak sunca na Havajima u „Magnumu P.I.“, Floridi u „Porocima Miamija“, u Kaliforniji u „Policajcu s Beverly Hillsa“ ili spotu pjesme „Džuli“ Daniela Popovića označio vrhunac bazenske zabave za jednu osobu. Neonski znakovi sada još jače privlače pažnju, a vrtoglavica postaje vrlo primjetna, ali ovaj put nije krivac alkohol, nego zanos zvuka, jer na kazetofonu svira pocket palma.

Zagrebački se dvojac, poznat pod imenom Side Project, prošle godine pozabavio novim projektom sa strane. Nakon dvogodišnje su studijske stanke Anja Papa i Luka Vidović skinuli graveyard dark elektro-pop ravno crno odijelo i 6. prosinca prošetali po glazbenoj pisti u nešto drugačijemu ruhu – synthwave predimenzionirani sako zebra uzorka do koljena, synthpop kričavo žuti široki remen i dream pop plišani rozi grijači za noge podigli su zaintrigirane obrve u publici.

Zapravo je sve započelo još u proljeće, kada je na mrežnoj stranici Bandcamp osvanula prvotna verzija završnoga proizvoda, pa se tako pocket palma sa svojih 7 pjesama predstavila svijetu prvijencem „godišnji“ koji im je radijskim hitom „ono što nam inače nedostaje“ i ugovorom s Aquarius Recordsom već do jeseni zahuktao novopečenu karijeru. Zatim je „godišnji“ maknut sa stranice, unaprijeđen četirima do tada neobjavljenim pjesmama te vraćen kao LP „pocket palma“. Osim u digitalnom obliku, album je dostupan na CD-u s dva bonus remiksa („godišnji (dawn version)“, „ono što nam inače nedostaje (peach version)“) i
gramofonskoj ploči s jednom neobjavljenom pjesmom („najbolje za nas“), a zahvaljujući autorskom paru se u Aquarius nakon više od 15 godina i vratila audio kazeta, dopunjena s 5 traka dostupnih samo ondje.

S obzirom na završenu osnovnu glazbenu školu – Anja svira flautu, a Luka klavir – i naviku stvaranja glazbe u tandemu još od studentskih dana na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, ne čudi što su kao Side Project zasad dovršili čak 3 glazbena projekta: „Things Which No One Else Should Know About“ (4. rujna 2015.), „The Last Well OST“ (16. studenoga 2017.) i „Lonely Boys“ (1. prosinca 2017.). Umjesto engleskoga se jezika glazbeni duo ovoga puta odlučio za materinski, a isti im je, uz kombinaciju s drugačijim žanrom, legao kao naručen. Implicitni, indirektni i tajanstveni su stihovi pripovjedne naravi i puni pjesničkih slika, ali tako sanjivi podsjećaju na vrijeme kada se „skrolanjem“ po Fejsu mogla zateći tek pokoja slika upitne rezolucije, a ostatak je platforme bio popunjen statusima pomno odabranih riječi
pjesama koje vjerodostojno opisuju emocionalno stanje i raspoloženje njezinih korisnika.

Album otvara zarazan tempo pjesme „kako izgleda kraj“ koja uvodi u cjelokupnu atmosferu albuma, ali ona ne služi i kao njegov predstavnik, nego reprezentativni uzorak – nema neke jedne isključive lirske ili glazbene teme koja se prožima do kraja zadnje pjesme, već je svaka zasebno cjelovita i svoj identitet ne prepušta prethodnicima i nasljednicima, i upravo je zbog toga izostanka dojma kronologije čitav album kao matematička dužina od točke A do točke B koja leži na beskonačnom pravcu. Tako odmah prva pjesma postavlja standard kojega ostalih 10 uspješno dosežu, neke i prelaze, a tim dobrim potezom album već u prvim minutama stekne povjerenje slušatelja da izvođači znaju što rade, a još više što žele, i da do toga ne dolaze nasumičnim eksperimentiranjem i nagađanjem, nego su pažljivim biranjem predočili u opipljivo
ni više ni manje od onoga što su i kako su to htjeli. Zalaženjem u ovaj album slušatelja čeka nešto manje od 45 minuta samopouzdanoga zvuka koji se ne srami onoga što jest i ne pokušava se uklopiti u trend. Iz toga će baš razloga nekima možda teže pasti povratak u već odavno napušteni zvuk osamdesetih, ali ovaj album nije njihova kopija, već inspirirani izričaj i moderna interpretacija određenoga žanra u njegovom vremenu.

Do kraja se albuma Anja i Luka smjenjuju u ulogama vokala, u trenucima se sjedinjuju i jedno drugome pomažu naglasiti refren, a u singlu „godišnji“ i do te mjere da tvore auditivnu varku sličnu onoj optičkoj u kojoj nikada do kraja nije sigurno okreće li se balerina ulijevo ili udesno. Isto kao i iskustvom vokala,
album je bogat bržim i sporijim tempima te mješavinom bržega i sporijega kojom se mute granice i briše unutarnji osjećaj vremena koje je prošlo tijekom slušanja.

Kada naiđu krizne situacije, dobro je pri ruci imati džepni primjerak svoje palme, a je li „pocket palma“ „ona prava“ palma doznat ćemo na njegovoj promociji 29. veljače u zagrebačkoj Tvornici kulture. Iako ovih 11 pjesama možda nisu najbolji izbor za pokazati svoje vokalne sposobnosti u The Voiceu Hrvatska, jekoviti glasovi vrlo zadovoljavajuće komplementiraju retro instrumentalne dionice koje bacaju u trijezan trans, a outrun lirika na hrvatskome jeziku sve to skupa zamota u suvremenu leptir mašnu osamdesetih kao simbol ove glazbe za „zabrijat’“.

Piše: Irena Grgić

Ocjena
4 out of 5

4

Vrlo dobro
4 out of 5