Miki Solus je reper/šansonjer/jazzer koji je probudio hrvatsku glazbenu scenu svojom mladenačkom zaigranošću, iskrenošću i unio toliko željenu jednostavnost, zabavu i radost u glazbu.
Talent je za pizdarije, Johnnyev ubojica i muzičar sumnjive kvalitete. Patentirao je rap na klaviru i harmonici, a vole ga i djeca i penzioneri. Do danas je snimio tri dugosvirajuća albuma (“Muzika za djecu i penzionere”, “Muzika o nogometu, jazzu i palačinkama”, “Muzika sumnjive kvalitete”), tri EP-ja (“Bojim se muzičkih kritičara”, “Bolesni tekstovi sa super mjuzom”, “Rep na harmonici”) i jedan album uživo (“Koncert za klavir, bas i cajon”). I sav taj njegov mukotrpan rad i trud nagrađen je nominacijom za Porin za najbolji album alternativne i klupske glazbe
“Umro bih mirne duše – napravio sam puno mjuze”, kaže Miki. Ali nadamo se da neće prestati sa stvaranjem jer sam sigurna da ima još mnogo genijalnih ideja u svom rukavu za koje jedva čekamo da ugledaju svjetlo dana i s nestrpljenjem čekamo novi album.
Do tada, Miki Solus ima preporuku za slušanje, pa da vidimo njegovu playlistu:
1. Laka – Zec (2007)
Ako se mene pita, Laka je autor najoriginalnijeg izraz u okvirima pop glazbe na području ex-Yu država. Blesavi i neočekivani tekstovi, dječji vokal i zarazne melodije razlog su zašto mi je ovaj album drag. Dok nisam čuo za Laku planirao sam se baviti punkom, ali mi je čovjek vratio vjeru u pop, tj. da se u okvirima pop glazbe može napraviti nešto ludo i originalno. Nekom je ovo glupo i infantilno, a nekom je genijalno. Meni je ovaj lik apsolutni vrh!
2. Rani mraz – Mojoj mami umesto maturske slike na izlogu (1979)
Balašević je lik koji pronalazi originalne teme poput utjecaja rođaka na njegov životni put. Također, na ovom albumu pjeva o svom prijatelju koji ima rock and roll bend, o ugrožavanju tuđih brakova, o nogometu i svom ocu koji je navijao za njega. Toplo preporučam ovaj album svima koji ne vole Balaševića zbog njegovih sporih ljubavnih balada jer ovaj album je pun zajebancije i odličnih tekstova.
Mance – Melodije sobe i predsoblja (2003)
Za vrijeme slušanja ovog albuma, koji je toliko emotivno spontan i produkcijski ogoljen, imate osjećaj da je Mance s vama u sobi i pjeva vam na uho. Poslije slušanja ovog albuma možda pomislite da je sva muzika osim Manceove sranje te da bi sve pjesme ovog svijeta trebale trajati 2 minute, imati pseći lavež u pozadini i malo raštimane gitare.
The White Stripes – Under Blackpool Lights (2004)
Ovaj live album je za mene primjer savršenog koncerta. Cijelo vrijeme Meg i Jack rokaju bez stanke, bez priče i nepotrebnih pošalica između pjesama. Zvuk je bolji i prljaviji nego na studijskim snimkama, a energije imaju kao da ih je dvadeset na pozornici, a ne dvoje. Pogledao sam ovaj koncert dvadesetak puta i još ga planiram gledati barem toliko.
Repetitor – Sve što vidim je prvi put (2008)
Do izlaska ovog albuma imao sam osjećaj kao da se dogodila neka rupa u rokenrolu i da je moja generacija osuđena na slušanje starijih izvođača i bendova čiji su članovi u prosjeku bili 15-ak godina stariji od mene koji sam 2008. bio srednjoškolac. Tada se pojavio Repetitor sa svojim debi albumom i to je bio prvi put da sam čuo neku glazbu koja mi se sviđa, a da je rade ljudi koji su mi bliski po godinama. Pržiona od albuma koji energijom i kvalitetom parira debitantskom albumu Arctic Monkeysa iz 2006, ali ga žestinom nadmašuje. Zapravo, vjerojatno najbolji rock album zadnjih 20 godina na područjima bivše Juge.