MOJ +1: Mario Kovač otkriva svoj svijet najdražih albuma
30. travnja 2020.
Nina Rašidović (33 Članci)
Podijeli

MOJ +1: Mario Kovač otkriva svoj svijet najdražih albuma

Mario Kovač, kazališni i filmski redatelj, glumac, skladatelj, scenograf, dramaturg, dramski pedagod…mogla bih nabrajati cijeli dan.

Ovaj svestrani umjetnik široj publici je možda najviše prepoznatljiv kao gorljivi kvizaš koji je zarazio Hrvate “pametnim” oblikom zabave i DJ čiju božićnu i novogodišnju “Štalu” nitko ne propušta.

A ako ste se ikada pitali što sluša Mario Kovač kada nije sve to, pogledajte njegovu listu albuma i otkrijte jedan sasvim drugi svijet.

1. Beach Boys – Pet Sounds (1966)

Do otkrića ovog albuma pjesme sam uglavnom slušao pojedinačno, kao zasebne cjeline ili singlove. U našoj kući se oduvijek slušao uglavnom rock, ponajviše zahvaljujući mami, pa je nekako bilo logično da i ja kao klinac slušam isto. Beach Boysi su mi bili favoriti od prvog trena kad sam ih čuo: jednostavna pozitivna glazba puna sjajnih melodija i s fantastičnim vokalima, a uz to tekstovi o curama, zezanju i surfanju, sportu u kojem se nisam oprobao, ali vizualno izgleda izrazito atraktivno s onim kroćenjem valova i simbolikom spoja čovjeka s prirodnim silama. Idealni mokri san svakog tinejdžera. A onda sam, u daljnjem istraživanju njihovog opusa, naletio na “Pet Sounds” i otkrio jedan sasvim drugi svijet, svijet o kojem se puno rjeđe pjevalo – svijet mladenačke nesigurnosti, dvojbi pa čak i frustracija – nesretne ljubavi, nesigurna budućnost, neostvareni snovi… Sve je to klincu poput mene, koji je veći dio formativnih godina proveo između atomskog skloništa i gledanja ratnih strahota iz neposredne blizine sa ocem na prvoj liniji fronte, zvučalo kao soundtrack nekog unutrašnjeg JA kojeg skrivamo od ostalih. Dečki ne plaču, zar ne? E pa, “Pet Sounds” album je meni osobno razbio te balkanske macho spike kojima su nas šopali i pokazao da su nesigurnost, suze, bol i tuga legitimni osjećaji te da je glazba možda i najbolji medij za iskazivanje istih.

2. Ramones – Rocket to Russia (1977)

Do otkrića Ramonesa, a posljedično i punka te svih ostalih srodnih glazbenih žanrova, došao sam slučajno. U prvom razredu srednje škole od prijatelja Tomislava posudio sam kasetu (da, sjećate li se kazeta!!!) na čijem omotu je pisalo “The Best of Elvis”. No, umjesto kralja rocka unutar kutije bila je kaseta s prinčevima punka. Količina energije koja me zapljusnula iz zvučnika bila je fascinantna i nimalo nalik na išta što sam do tada slušao. Možda bih u toj zbunjenosti i stisnuo tipku STOP te prestao slušati da druga pjesma na albumu nije bila “Rockaway Beach” koja me svojom strukturom, tekstom i pratećim vokalima podsjetila na Beach Boyse pa sam odlučio pružiti šansu ovoj četvorici odrpanaca i nikada nisam zažalio.

3. Velvet Underground – The Velvet Underground & Nico (1967)

Brian Eno je navodno rekao: “Prvi album Velveta je kupilo samo 30 000 ljudi no svako od njih je nakon toga osnovao svoj bend.”. E, pa za mene je ta rečenica potpuno istinita. Jer iako je brojka od 30 000 već davno probijena, ja sam jedan od onih koji je osnovao bend nakon što je čuo ovo remek-djelo. Gledajući film “The Doors” Olivera Stonea u jednom prizoru čuju se početni akordi pjesme “Heroin” s ovog albuma. Samo na temelju tih desetak sekundi zaintrigiralo me što to svira i nakon što sam za rođendan od mame dobio kasetu (opet kaseta :D) sa soundtrackom filma, druga stvar na B strani je bila upravo ta perverzija od pjesme: skričanje, buka, distorzija, a opet neka disciplinirana struktura pjesme i jezoviti osjećaj, točno kako klinac zamišlja utjecaj heroina. Preko starijeg brata jednog školskog kolege ubrzo sam nabavio i LP sa slavnom bananom na omotu i nakon mjesec-dva opsesivnog preslušavanja tijekom kojeg se ništa drugo nije našlo na mom repertoaru, pala je odluka – osnivam bend! Mladenački nadobudno uzimamo ime Zarathustra i od tog trenutka ništa u mom životu više nije bilo kao prije.

4. Dr. John, The Night Tripper – Gris-Gris (1968)

Nešto zreliji i iskusniji, moj glazbeni ukus nepovratno je zalutao (doslovce) u močvare New Orleansa. Dr. John je preuzeo pseudonim od bizarnog afričkog vrača, a album prvijenac nazvao po još bizarnijem voodoo amuletu koji je po učestalosti treća metoda kontracepcije u Africi (odmah iza apstinencije i glodanja rijetke vrste korijenja, a daleko ispred kondoma ili pilule). Taj album baš tako i zvuči, kao psihodelična mješavina voodoo magije, opojnih trava, New Orleans tradicije lučkog grada u kojem se miješaju razne kulture, lošeg tripa i pjevačkog takmičenja plemenskih zborova usred močvare. Ukratko, kao suludo dobri vikend kojeg se u ponedjeljak više gotovo i ne sjećamo.

5. The Bambi Molesters – Sonic Bullets (13 from the Hip) (2001)

Kako je surf glazba meni jedan od dražih žanrova iznenadilo me kad mi je Zdenko Franjić prije nekih dvadesetak i više godina u ruke uvalio album “Play Out of Tune” nekog benda iz Siska koji me oduševio na prvo slušanje. Godinama kasnije ta ista ekipa je žarila i palila svjetskim pozornicama, pobirala hvalospjeve po najvažnijim glazbenim časopisima i postigla najveće uspjehe domaćih glazbenika u svijetu još od vremena Mr. Morgena i Matta Collinsa. Slušajući njihove perfekcionističke instrumentale maltene mi dođe da se odselim u Sisak i kušam što ima u tamošnjoj vodi i zraku. Za umjetnost se valja žrtvovati, zar ne? Danas se ta ekipa razbila na dvije struje, podjednako glazbeno zanimljive svaka na svoj način, a od mora njihovih dobrih albuma ovaj mi se ipak nekako izdvaja kao najmiliji.

6. Josipa Lisac – Dnevnik jedne ljubavi (1973)

Ako je ikada postojao hrvatski album koji bi bio domaći ekvivalent jednom od najboljih rock albuma svih vremena (The Beach Boys – Pet Sounds) onda je to, bez sumnje, upravo ovaj. Konceptualno sjajno osmišljen, producentski skoro pa savršen, a pjevački bravurozan, ovaj set dramaturški linearnih pjesama je čisti užitak sa svakog tko se može otresti tereta ironije dok sluša glazbu. Josipa Lisac je danas možda čudna stara žena s ekscentričnim ukusom u svemu, no početkom sedamdesetih je, u rukama Karla Metikoša, bila ono najbliže svjetskim diskografskim standardima. Da je taj album čuo Frank Sinatra sigurno bi popalio koju pjesmu s njega kao što je svojedobno učinio sa “Strangers In the Night” koju je “posudio” od Ive Robića.

7. Satan Panonski – Nuklearne Olimpijske igre

Ako si mladi punker i još ti je k tome ime Mario nema teoretske šanse da skoro svaki pijani tulum ne završiš urlajući tekst pjesme “Lepi Mario”, barem je tako bilo u mom slučaju. A tek kad malo porasteš i spoznaš užitak grickanja klitorisa, sreći nema kraja. U doba prije interneta i ikakve suvisle medijske pažnje spram underground glazbe, Ivica Čuljak – Kečer 2 je cijeloj jednoj generaciji bio oličenje svega što bi punk trebao biti: beskompromisan, iskren, žestok i bez dlake na jeziku (iako je jako teško ne imati dlaku na jeziku nakon gorenavedenog grickanja, hehehe). Priče, legende i urbani mitovi o njegovom životu i smrti sve su nas tjerali da bezočno lažemo kako smo barem jednom u životu bili na njegovom koncertu i bili poprskani njegovom krvlju. Na žalost, ili možda na sreću, ja ga nikad nisam gledao uživo no znam da će njegovi besmrtni klasici kao što su “Iza zida” i “Dragi sine moj” često biti na mom DJ repertoaru pa makar se polovica posjetitelja zgražala nad ovom drugom polovicom koja oduševljeno pleše pogo tijekom toga.

8. SexA – No Sleep ‘Till Pussy / Fuck Piction (1990)

Prvi kontakt s opusom Sexe sam doživio kad sam kopao po pločama u jednom second hand shopu i naletio na omot albuma “Pussy In the Sky with Diamonds”. Omot i naslov su me nasmijali no nisam se ohrabrio da zamolim prodavača da mi pusti album. Gramofon tada još nisam imao pa sam Sexin album “No Sleep ‘Till Pusy / Fuck Piction” dobio presnimljen na kazeti i on je dosta brzo postao soundtrack mog ratnog dijela djetinjstva. Nejedanput su me susjedi u atomskom skloništu moje zgrade zamolili/naredili da “prestanem slušati tu buku i stavim neku normalnu glazbu”. No, iz današnje perspektive gledano čini mi se da ta distorzirana i mučna vremena ratnih devedesetih i nisu mogla biti adekvatnije glazbeno popraćena nego Sexom. Kad već nisam mogao doživjeti SEX u tim godinama, barem sam imao najbolju moguću alternativu – Sexu!