Zadnji put sam se osjećao ovako kad sam slušao J.R. Augusta. Njegov repertoar slušam već godinama, baš kao i onaj Ljudevita Ivića, u singer-songwriter krugovima poznatog kao Seed Holden.
Za razliku od J.R. Augusta koji svojom glazbom stvara simfoniju, Seed Holden je nešto intimnije prirode, one Cohenovske, Springsteenovske, Dylanovske, a opet toliko umiljat da ga morate zavoliti na prvo upoznavanje. Njegova glazba je na tragu američkog folka i countryja u koje se savršeno upleo iznimno dubok i nježan glas. Tako jednostavan, a tako divan. Baš kao i njegova glazba, a bome i tekstovi. Ništa ne komplicira, nego plete glazbu na jednostavnosti, osobnim iskustvima, životnim pričama, promatranjima okoline, ali i fikciji.
Ponovno se odlučio na lo-fi stvaranje glazbe, jer je baš i istaknuo kako se u takvom okruženju najbolje snalazi i najbolje pronalazi sebe. I toga se treba i držati jer se u svakoj odsviranoj noti i svakoj izrečenoj riječi osjeti Seed Holden, njegova osobnost, a što znaju oni koji su ga upoznali, kako kroz ranije radove, tako i kroz druženja na raznim nastupima. Upoznao sam ga na Exposure Music Festivalu u Velikoj Gorici i od tada se ne razdvajam od njegove glazbe. Upravo zato što nije naporna, a nije niti uspavljujuća, već melankolična, sanjiva, nježna i ono što mi je najvažnije kod kantautora – iskrena. Rezultat ovakve glazbe nekada zna biti usamljenost, nekada razmišljanje o životu, a nekada i iščekivanje budućnosti nepoznavajući njezinu sudbinu. To se već očitava u uvodnoj “Pay”:
“From the moment we laid there I felt like I wanted to go
But to abandon my sis in arms was definitely not my show
So today when the Sun is low and my heart is beating my chest
When I can’t feel more lonely I see the price and how it gets higher every day
It won’t stop rising until you stop and pay”
Cijena života je velika, doista, a njegovo razmišljanje o toj cijeni i o tom životu, čini mi se, dolazi i kroz promatranje tog istog života. Njegovih mana i njegovih vrlina. U “Two and a Half Days” dotiče se svježe ošišane trave, ptica, mirnog mora i prekrasnih oblaka iznad nas, zatim u “Royal Canal” osjeti miris proljeća, prve proljetne kiše i prisjeća se šetnji uz kanal, ali i svojih snova, kao i u pjesmama “Veni, Vidi, Vici” i “Henry Street”. Upravo se kroz ta razmišljanja i prisjećanja može osjetiti njegova iskrena emocija, neizvjesnost, sudbina, opraštanje, potraga za slobodom i jačanje samoga sebe te izgradnja svoje osobnosti. Čak i kada je šaljiva i fiktivna to zvuči doista impresivno, pa tako u pjesmi “Wedding Player” prisjeća se svega što je prokockao u životu kao svirač na svadbama i zabavama te onim neotpjevanim i neodsviranim pjesmama. A promatrajući ovaj album upravo te pjesme koje fiktivno nisu odsvirane nalaze se na njemu.
Ovaj princ melankolije suvereno vlada tekstovima, a i melodijski je sve jako lijepo posložio, pogotovo u pjesmama “White Lamb”, “Henry Street” i drugima, neke su me čak podsjetile na spomenutu gospodu u uvodu, ali i na recimo solo karijeru Marka Knopflera.
Nekima se možda neće svidjeti ovaj lo-fi pristup, no snimiti ovakav album u takvom okruženju je doista jedan veliki izazov, a sudeći prema svemu i uspjeh za Seeda Holdena. Sam je sve producirao i to se stvarno osjeti, no ne utječe toliko na finalnu ocjenu. Naravno, kada bi jedan singer-songwriter imao studijske i produkcijske uvjete kao neki komercijalni glazbenici, ova priča bi dobila jednu novu dimenziju. No, ovakav pristup je bez obzira na te nedostatke izniman i to u svakom pogledu. Ovaj princ melankolije zaslužuje našu i vašu punu pozornost, ali i itekako visoku ocjenu, kako za svoju jedinstvenu interpretaciju, tako i za sjajan smisao za skladanje i pisanje.