Skip to content Skip to footer

Zagrebačke Kurve ponovno pomiču granice novim izdanjem “Jedna mladost jedan ep”

Zagrebački punk vizionari Kurve ponovno pomiču granice novim izdanjem „Jedna mladost jedan ep“.

Četvrti EP je prvi koji su snimili live i time utjelovili energiju nastupa uživo. Drugačiji od svih dosadašnjih izdanja, EP je zapravo jedna višeslojna pjesma (ili jedan ep) u trajanju od za punk pojmove dugih šest minuta, a čija je priča utjelovljena i u vizualno dopadljivom video spotu.

Na underground sceni ranije već poznati po oštroj lirici dostojnoj da ju se prozove inteligentnom i elokventnom punk poezijom, „Jedna mladost jedan ep“ osvješćuje mentalne posljedice nezaposlenosti, osjećaj bespomoćnosti i mirenja s neostvarenim ambicijama, kao i važnost emocionalne podrške. O odluci da jednu takvu životnu pjesmu razvuku na šest minuta su izjavili:

„Mi smo to napali s hrpetinom rifova i napravili pjesmu u kojoj se sve kreće, ništa se ne ponavlja, kao neka avantura rifa koji krene iz jedne točke i završi nakon šest minuta na nekom dalekom, nezamislivom mjestu. Tako i tekst prati cijelu jednu narativnu liniju, zato se pjesma zove ‘jedan ep’ jer je za naše tekstualne standarde to zaista ep i po prvi puta donosimo neku priču kao sadržaj.“

Glazbu i tekst potpisuju Kurve. Snimanje, mix i master radio je Mark Mrakovčić (Dostava Zvuka studio). Art u videospotu djelo je Đane Kršulje, dok je za video i montažu zaslužan Toni Plutonij. „Jedna Mladost Jedan Ep“ izašao za diskografa Dostava Zvuka.

Protresajući glazbenu terminologiju u shvaćanju što sve smije i može biti EP, kada je nešto ep, a ne singl, manevar je kojim reflektiraju stavove na temu što je zapravo punk danas:

„Život je to neko kretanje, promjena, neumoljivost vremena. Za nas je besmisleno da nam bend bude odjel za konzerviranje zvuka. Gledamo društvo oko sebe i našu socijalnu stvarnost koja postaje sve kompleksnija, a naše društvo se sve više okreće nekom pogledu unazad, što prepoznajemo kao socijalnu impotenciju, odustajanje i zapravo starenje nekog živog organizma. Isto vrijedi i za pank. Zato nas zanima da neprestano izmještamo način na koji mislimo o toj mjuzi koju radimo, o panku. Nakon deset godina zajedničkog sviranja i dalje lovimo čistu energiju i nalazimo je u novome, u stvarima koje nismo mogli. Veselimo se susretu s onima koji nas bolje razumiju od nas samih. Kako su znali prepoznati oni najveći među nama: ‘Ne treba nam normalno, ljudi moji idemo!’

Foto: Filip Bušić