MOJ +1: Istaknuti pjesnik našeg podneblja, Marko Tomaš, otkrio svojih 10 omiljenih albuma
3. lipnja 2020.
Music Box (10920 Članci)
Podijeli

MOJ +1: Istaknuti pjesnik našeg podneblja, Marko Tomaš, otkrio svojih 10 omiljenih albuma

Da, bit ću pristrana što se ovoga tiče. Rekli su mi da nije neka “fora” kada kažeš nekome tko te zaista inspirira i oduševljava da je baš to što jest.

Netko tko svojim stihovim obuzme čovjeka do te razine da ne znaš granicu između stvarnih osjećaja, žudnje, frustracije, tuge, otuđenosti i varljive opijenosti životom, osmijeha za koji nisi siguran je li stvaran ili samo maska, osobe koju ne možeš prepoznati u ogledalu. Sve je dovedeno u pitanje.

Prekrasna je stvar izgubiti se u njegovim stihovima. Marko Tomaš je pjesnik kojeg ne želite zaboraviti, a kada u ruke uzmete jednu od njegovih knjiga ili sasvim slučajno nabasate ne neki njegov tekst, to više nije niti opcija. Ne bih se složila s Markom da više nemamo generacijskih stvari koje nas povezuju. Stih je upravo to i smatram da je on svojim izborom izvođača i albuma, ali ponajprije stihova koji se kriju u svakome od njih, povezao generacije.

Uz ovu listu predlažem prigušeno svjetlo, dobar viski i samoću; kiša, također, ne bi bila na odmet (ali to je samo moje mišljenje). I nakon što sve preslušate, nemojte zaboraviti ili se prepustiti romanu “Nemoj me buditi”. U svakom slučaju, prepustite se ugodi.

“Lista 10 omiljenih mi, ili najznačajnijih, za mene, albuma svakog bi dana mogla izgledati drugačije. U različitim fazama života različite su mi stvari bile značajne. Tako ću i složiti ovu listu, na osnovu toga što mi je bilo značajno u različitim razdobljima života. Izostavit ću klasičnu glazbu. Ona je konstanta, soundtrack mog osobnog međuvremena.”, kaže Marko.

1. Joy Division – Closer (1980.)

Ovaj album je klasik. U jednom razdoblju života savršeno se poklapao s mojim osobnim previranjima, kao da ga je pisao netko tko je svijet i život gledao kroz istu sićušnu pukotinu kroz koju sam sve to i ja posmatrao. Svaki čovjek ostari naglo. U trenutku. I to se dogodi pri prvom suočavanju s činjenicom da je sve ljudsko krhko. Svjetovi nestaju preko noći. Ljudi još i brže. A mi smo nemoćni zaustaviti bilo što od toga.

2. Pixies – Doolittle (1989.)

Kad sam vedrog raspoloženja najdraži bend ikad mi je PIxies, kad nisam onda Joy Division. “Doolittle” zato što je taj album moj prvi susret s Pixiesima. Inače ne pravim razliku među njihovim albumima. Volim njihov cinizam.

3. Obojeni program – Ovaj zid stoji krivo (1991.)

Malo je tako dosljednih bendova. Malo je, pogotovo, onih koji su istinski obilježili ključno razdoblje mog odrastanja. A Obojeni program je bio upravo to. Band moje generacije koja je taman zakoračila u svijet koji se krenuo raspadati. Pametno, duhovito, buntovno, zvučali su onako kako sam zamišljao da treba zvučati moja mladost. Kebra je majstor. Stihovima crta stripove. Sve bitno mojoj generaciji bilo je na zidu koji stoji krivo.

4. Darkwood Dub – U nedogled (1996.)

Ne volim praviti rang liste. Ne osjećam se ni pozvanim. Ali uvijek bih ovaj album uvrstio među pet najvećih u povijesti rock and rolla na ovim prostorima. Još jedan je to album koji je kad se pojavio savršeno oslikao generacijski sentiment. A i sadrži neke od najboljih glazbenih i poetskih momenata u rock and rollu na ovim prostorima.

5. Happy Mondays – Pills ‘n’ Thrills and Bellyaches (1990.)

Moj flert s plesnom glazbom. Jako zabavan i pametan bend. A “Kinky Afro” i “Step on” bile su plesni brojevi koji se ni nabjeđeni smoreni, gotici skloni likovi nisu stidjeli. Volim Mondayse, jako. Nisu najbolje ostarjeli ali i oni su neizbježni soundtrack mojoj generaciji. Ili barem meni, ako sam uopće svoja generacija.

6. Leonard Cohen – Songs from a Room (1969.)

Deda, reklo bi se, ne pripada na ovu listu, ali to je varka. Deda pripada svim mojim listama. Najbolji je bio kad je zvučna podloga bila uprošćena do kraja. Ti su komadi glazbe vanvremenski. Neki su ambiciozni luđaci produkcijom upropastili neke njegove albume ali “Songs from a Room” stoji i danas, svjež, dubok i pun egzistencijalnog nemira čije lice nikakva tehnologija neće izmijeniti. Deda me naučio da se može biti elegantno tužan i da je tuga plemenit osjećaj. Znam neke ljude, i sam se u njih ubrajam, koji cijeli život pokušavaju biti tužni poput pokojnog Dede. A pjesma o Nancy zauvijek mi je ostala njegova najdraža pjesma o odustajanju. Imali smo i mi našu Nancy koja nas je napustila na sličan način. Nju uvijek vidim kako leži na krevetu, ruka s očevim pištoljem visi s postelje, a pored pištolja klati se telefonska slušalica iz koje dopire glas koji uzalud doziva njezino ime. Pisali smo joj pjesme, i dalje to činimo, ali nijedna joj ne pripada toliko koliko Cohenova “Seems So Long Ago, Nancy”.

7. The Doors – Morrison Hotel (1970.)

To je moj album Doorsa. Meni najdraži. Moram priznati da su tome razlog dvije jednostavne sanjarske pjesmice “Blue Sunday” i “Indian Summer”. Bile su mi važnije od dionizijskih himni koje su znale biti i pretenciozne toliko da bi zasmetale tinejdžeru koji sav puca od pretencioznosti. Uz njih sam mogao snatriti, gledati kako sjene igraju na zidu kao da sam Odisej koji je pronašao mir.

8. Lou Reed – Transformer (1972.)

Lou je njuška. Oličenje buntovne prirode rock and rolla. Jedan od ljudi koji je uspio stvoriti djelo koje je približilo popularnu onoj “elitnoj”, akademskoj umjetnosti. Mnogi još ne mogu prihvatiti činjenicu da se vremena mijenjaju a s njima i umjetničke forme. “Transformer” je danas klasik. Lou je pjesnik velegrada, ponajbolji, a velegrad čine pomaknute priče koje nam je suvereno ispripovijedao. Grad je san, i neprestano ga se mora sanjati kako bi uopće nastavio postojati. Grad je najljudskija tvorenina. Slična svakome od nas. Gadna i šarmantna, plemenita i prosta, sve su ljudske suprotnosti utkane u tu utopiju o zajedničkom življenju u opasnosti i bezbjednosti.

9. David Bowie – Outside (1995.)

Rat je stao. Činilo se da budućnost može početi ali neki drugi su imali drugačije namjere, oni su taman počeli prošlost da je nikad ne dovrše i ne dopričaju. “Outside” je još jedan od albuma koji je savršeno precizno oslikao povijesni trenutak. Pjesma “I’m Deranged” bila je jedna od onih koje sam mogao unedogled slušati, govorila je o meni, o ljudima koje poznajem. Čudno je kako tajne putuju. Tajnovito je to putovanje. Samospoznaja nikada ne prestaje. Ako se sami ne dokusurimo društvenim konvencijama.

10. Tom Waits – Blue Valentine (1978.)

Savršena fajront pjesma nalazi se na albumu “Foreign Affairs” koji je objavljen godinu dana prije albuma “Blue Valentine”. Pjesma se zove “Muriel”, ali teško mi je izdvojiti Waitsov omiljeni album pa sam izabrao onaj koji je izašao tri mjeseca prije nego sam u ljubljanskom rodilištu ugledao svijet svježe okrečen u bijelo. Navodno je i snijeg padao te noći. I sve to nema nikakve veze s tim koliko mi je sve što je Tom Waits ikada snimio bitno. Osim toga Waits je dokazao da se može u potpunosti biti svoj, raditi stvari na svoj način, nikada ne odustati i biti vanvremen i svevremen. Kabare nikada ne izlazi iz mode, tako je i ono što Waits radi uvijek izvan trenutnih tokova, savršeno uglavljeno u ovom trenutku i ispred vremena. Volim gradsku baladičnost albuma “Blue Valentine”, način na koji njegovi junaci žive svoje petparačke sudbine kao da su mrlje na asfaltu, ali mrlje koje nikada nisu prestale sanjati.

“Ovo je moj najklasičniji, nimalo hipsterski izbor glazbenih klasika mog života. Nisam na ovom mjestu spomenuo, a na nekom drugom, možda već sutra, i bih: Idole, Haustor, Lunu, Rowlanda S. Howarda, Sonic Youth, Nirvanu, The Beatlese, Catpower, Magic Band, The Fall, Magazine, Television, The Ramonese, Tindersticks, Arab Strap, Tori Amos, NIN, Disciplin A Kitschme, The Rat Pack, The Libertinese, Jonathana Richmana, Tuxedomoon, Radiohead, Sex Pistolse, The Stone Rosese, Patti Smith, The Smithse, EKV, The Sisters of Mercy, Gastr Del Sol, Smog, Johna Frusciantea (solo) i puno puno drugih bandova i izvođača sam izostavio.”, kaže nam Marko.

Foto: YouTube screenshot