Slušajući debitantski album tajanstvenog “klapskog metalca” Vice Verse, čovjek se zapita kako ovako nešto nitko nije napravio ranije.
Dalmacija gaji dugogodišnju ljubav prema metal kulturi. Split je od osamdesetih imao snažnu hard rock i heavy metal scenu, a mnogi današnji pop i zabavni izvođači započeli su kao metalci. Gibonni, Guiliano, Alen Nižetić i nezaobilazni Siniša Vuco, koji uz zabavnjačku karijeru gura i hard rock bend Živo blato, prvi su koji padaju na pamet. No, ta teškometalna Dalmacija ima i još dublje underground korijene pa tako primjerice u Brelima, jednom od malih turističkih mjesta Makarske rivijere, ima valjda više fanova black metala po glavi stanovnika negoli u Skandinaviji. U tom kontekstu jasno je da je susret klapske glazbe i metala bio neminovan, no to uopće nije glavna atrakcija ili vrlina ovog albuma.
Spoj relativno tradicionalnog heavy metal zvuka, klapskog višeglasja i mandolina može zateći slušatelja na sličan način kao primjerice brački psihodelični pop Valentina Boškovića. No, ova dosjetka, koliko je god svježa, ne bi ni izdaleka tako dobro funkcionirala da je ostala samo na glazbenoj razini. Ispod svog teškoklapskog ruha “Kraken” krije kritiku i opis dalmatinskog mentaliteta kakvu nisam čuo valjda od legendarnog singla “Dalmacija” Dječaka. Za razliku od repera poput Kreše Bengalke koji dokumentiraju “stanje na ulici”, Vice Versa se ovdje bavi stanjem koje je puno duže i trajnije od aktualnih društvenih problema. Stanjem koje je dio mitova, mentaliteta i iz kojeg na kraju krajeva ti isti problemi proizlaze. Bez obzira radi li se o preuveličavanju i (ribo)lovačkim pričama kao u naslovnoj pjesmi, singlu “Viruj Mi”, ili vječnim problemima sa zemljištem u “Dogovor”, Versa duhovito i poluparodijski secira priče koje je svatko tko živi u Dalmaciji čuo barem jednom. Naravno, bilo bi pogrešno tvrditi da su preuveličavanje ili svađe oko zemljišta isključivo dalmatinski problemi. No, upotrebom klapske glazbe i tekstualnih motiva poput mora, ribe, fizičkog rada ovdje se zapravo naglašava apsurd tog mita o skromnom, vrijednom Dalmatincu iz pjesama Mladena Grdovića ili Tomislava Bralića. U tom smislu metalski element nije upotrebljen za dekonstrukcija klapskog narativa nego za njegovo dodatno naglašavanje čime se sve diže u apsurdno epske okvire. Vjerojatno najbolja pjesma na albumu “Tako to treba bit” pak potpuno napušta taj parodijski element te nudi ogoljelu melankoliju koja je bliža radovima Arsena Dedića nego klape Cambi ili Iron Maidena.
“Kraken” u glazbenom smislu ostavlja još dosta prostora za napredak i ova fuzija može biti još suptilnija i raznolikija, no u tematskom i konceptualnom smislu predstavlja rijetko zanimljivu i uspjelu dihotomiju između između “stvarne” i “mitske” Dalmacije.