KOMENTAR: Dolazi vrijeme tišine, ali i vrijeme kada glazbu trebamo slušati
Koncerti jesu krenuli, ali ne u punom jeku i ne u onom obliku za koji možemo zaista reći da smo bili na koncertu. Što nam preostaje činiti kada koncerata nema, odnosno kada se najavljuje novo zatvaranje gradova? Pročitajte u komentaru Davora Birta.
Zakinuti smo za koncerte. Mogli smo otići u garažu MSU-a u Zagrebu dok im nisu lupili kaznu i čuti razna imena domaće alternativne scene. Mogli smo otići u Mediku čuti glazbenike koji bi inače svirali u prostorima višestrukog kapaciteta ili uobičajene domaće underground bendove i slične vrištavce dok im nisu lupili globu. Još uvijek možemo na terasu Močvare koja neumorno reda sve od grinda i hip hopa do etna u skromnoj produkciji i pred nemnogobrojnom publikom, no osjeti se taj čemer.
Izostaje bezbrižnost i nesputani entuzijazam potaknut ispijanjem alkohola, inhalacijom kojekakvih biljaka ili gutanjem kemijski stimulativnih sintetičkih spojeva. A ako svega toga i ima toliko je suzdržano da izgleda ne pomaže. Izostaje ventil koji otvaranjem rezultira poganjem, moshanjem, crowd surfanjem i ostalim aktivnostima uobičajenim na bučnijim i energičnim svirkama. Trenucima sve hladnije zime i sve kraćih dana nećemo moći doskočiti soničnim uživanjem s glazbenim istomišljenicima u koncertnoj dvorani ili klubu već u vlastita četiri zida. Produkcija filmova i TV serija je također otežana pa binganje nije neko rješenje, a u COD Warzone se može ulupati samo određeni broj stotina sati prije no što dosadi.
Distrakcije koje građanin nakon što je odradio svojih osam sati, podigao malog iz vrtića, saslušao kako je izgledao ženin dan i utvrdio da nema ništa novo gledajući Dnevnik na Prvom – zapravo nema. Dokumentarac “Što sa sobom preko dana?” postavlja ovo pitanje zatvorenicima Lepoglave. A naš se građanin željan milovanja slušnih bubnjića raznim melodijama pita “što sa sobom preko noći?”
Ne buš na tehnicu, pa frendovi će ti reć’ da si bioterorist, da si neodgovorno zobersko đubre koje se ne može strpiti ni da prođe nešto što se događa jednom u stoljeću na globalnoj razini. Ne buš u birc, možeš lupit’ po flaši i doma – ekipi na zajedničkoj chat grupi puknut’ koju poruku, požalit’ se kak’ je loša plaća i presjeć’ Žuju rakijom. Ne buš na šetnju jer si ne želiš priznati kako si baš toliko anksiozan da ćeš solo bauljati po kvartu kako bi bar na kratko zaboravio da ćeš svaku večer, svakog dana, do početka proljeća morati provoditi sam sa sobom u svoja četiri zida.
Što ako postoji nešto čime možeš zaustaviti kapanje hladnog znoja, nešto izuzetno jednostavno čime se nisi bavio ili si prerijetko radio? Ne bi to bilo loše, ali zvuči poput reklame s kvakom koja je toliko očajna da se posramiš što te uopće zainteresiralo što ta reklama želi prodati.
Što ako bi to bilo – slušanje glazbe? Zaista?
Glazbu slušaš na radiju kad se probudiš i griješ vodu za napitak koji će ti omogućiti da se razbudiš te uđeš u auto ili prometalo javnog prijevoza. U njemu ćeš slušati album ili kompilaciju hitova te ćeš na cilju svog putovanja sjesti za stol, privući stolac, opet nataknuti slušalice te vrtiti tematsku playlistu koja te opušta taman onoliko koliko je potrebno da možeš obavljati dužnosti za koje će ti na žiro biti uplaćena određena suma. Optimalno ćeš i učinkovito sve to obaviti, vratiti se istom metodom kući, obaviti što se obaviti treba ili naći načina kako bi drugi stekli dojam na koji si način to učinio.
Sad dolazi vrijeme tišine. Sveprisutno brujanje s prometnica se stišava jer su ljudi stigli gdje su trebali, psi više ne plaču i djeca više ne reže jedni na druge te lagano tonu u san. Susjedi će se možda još jednom posvađati, no ionako je prehladno da bi imao otvorene prozore pa ih nećeš ćuti. Mala koju si čuo kako uzdiše s unutrašnje strane zgrade je izgleda bila ovdje samo za ljeto i preostaje ti samo – mir. Ipak nisi zen redovnik pa tražiš nešto čime bi mogao zaokupiti misli i kao odgovor se opet nameće – glazba. Uzimaš album koji si čuo više stotina puta ili neki koji još nisi ni načuo. Stavljaš ploču na gramofon i gledaš iglu koja se postepeno spušta. Sjedaš u fotelju te mobitelom streamaš na bluetooth zvučnike. Pališ pojačalo slušalica te ih stavljaš na glavu. Liježeš u krevet i guraš sluške u – uši. Prigušuješ svjetlo ili pališ polagano cirkuliranje RGB spektra ili ga gasiš stvarajući potpuni mrak. Ne prebacuješ pjesme, ne uzimaš mobitel u ruke, ne gledaš koliko ima do kraja. Membrana zvučnika reproducira drndanje električne gitare s distorzijom odvrnutom do kraja uz prigušeno vrištanje koje je netko snimio na diktafon u maminoj kuhinji. Možda reproduciraš desetke vokala i punu postavu orkestra iz opere, a možda se čuju samo prodorni, repetitivni udarci elektroničkog basa. Da bi došlo do tog zvukovlja pisani su i uglazbljeni tekstovi, skladani akordi, ubrzavao se ili usporavao tempo, neki se dijelovi stišavali da bi drugi mogli biti glasniji i sve je to dovelo do podražaja koji nam omogućava da osjetimo nešto više, nešto manje ili nešto drugačije od onog što osjećamo kad glazbu ne slušamo.
U trenucima kad glazba nije pozadinska razonoda na snimci možemo razaznati i čuti da se vokal nalazi ispred bubnjara. Kako je gitarist na lijevoj strani auditorne pozornice, a da su basista umiksali tako da djeluje kao da svira iz lijevog i desnog kanala istovremeno. A capella može djelovati kao da nam vokalist šapuće drito u uho ili kao da se nalazi u pedesetak metara visokoj katedrali iz čijeg ga zadnjeg reda osluškujemo. Može to biti kritično seciranje specifičnog instrumenta ili putovanje u neko drugo stanje svijesti prilikom reprodukcije albuma.
Mali rituali koje stvaramo u vlastitom domu nisu nikakva zamjena za svirku uživo već oblik posvete glazbi putem čega dobivamo puniji doživljaj te potvrđujemo da nam je neki album više ili manje draži no što smo to smatrali. Trenutno ne samo da više nemamo izgovora za odvajanje vremena isključivo za glazbu, nego zapravo nemamo niti alternative.
Piše: Davor Birt
Foto: Pixabay
