Viktor Coj – glas promjene
30. siječnja 2021.
Music Box (8526 Članci)
Podijeli

Viktor Coj – glas promjene

Kao i kod većine ljudi rođenih u našoj maloj državi, pretpostavljam, životom dominira glazba balkanskog porijekla ili pak ona s područja Velike Britanije i Amerike.

Ako ne slušamo nešto što je ispjevano na hrvatskom, srpskom ili bilo kojem trećem jeziku prisutnom na Balkanu, velika je vjerojatnost da ćemo se okrenuti hitovima (ili alternativi) na engleskom. U tome, naravno, ne postoji ništa neobično, budući da su to jezici koje više-manje razumijemo i koji su nam bliski svojim značenjem i porukom. Ipak, život me je doveo u jednu multikulturalnu sredinu koja me pak navela na istraživanje mnogih tipova glazbe koji zvuče drugačije od bilo čega čime sam bila okružena tijekom odrastanja, ako ne glazbeno, onda barem jezično. Tako sam se, među svim ostalim, upoznala s afričkim psihodeličnim jazzom, češkom indie scenom i indijskom tradicionalnom glazbom. U svoj svojoj raznolikosti, mogu reći da je svaki od tih žanrova na mene ostavio poseban dojam. Ipak, ništa se ne mjeri sa sovjetskom post-punk grupom Kino (Кино́) i njihovim frontmenom, Viktorom Cojem.

Viktor Coj slavljen je kao legenda sovjetske glazbene scene te prozvan jednim od najznačajnijih ruskih glazbenika dvadesetog stoljeća. Rođen je 1962. u Lenjingradu (današnji Sankt-Peterburg). Prve je pjesme počeo pisati sa sedamnaest, a početkom se karijere tematski bavio poetičnim prikazivanjem svakodnevnih slika iz sivila života tadašnje sovjetske mladeži. U Sovjetskom je Savezu rock glazba kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih bila viđena kao nešto koruptivno, loše za mladež. Bendovi koji su postojali bili su dio isključivo neprofitne underground scene. Sloboda je govora i umjetničkog izražaja bila sputavana zakonom, a mladež koja je stvarala na bilo koji način koji se nije slagao s državnim normama cenzurirana. Odrastanje i život u takvoj konzervativnoj sredini utjecalo je na Cojevo umjetničko stvaralaštvo i stavove spram svijeta. Svoje je kasne tinejdžerske i rane dvadesete godine proveo radeći kao ložač u kotlovnici zvanoj “Kamchatka” (danas pretvorenoj u njemu posvećen muzej). Pohađao je umjetničku školu iz koje je bio izbačen zbog loših ocjena, a kako bi zaradio dodatan novac, crtao je i slikao slike poznatih zapadnjačkih glazbenika (Beatlesa, Davida Bowieja, itd.). Uza sve to, Coj je pisao pjesme i pokušavao stvoriti uspješan bend. To mu je pošlo za rukom 1980. kada je upoznao Borisa Grebenščikova, frontmena grupe Akvarium i već potvrđenu zvijezdu sovjetske underground scene.

POSADIO SAM STABLO

Već nakon prvog slušanja, Grebenščikov je ostao oduševljen Cojevim pjesničkim talentom te mu pomogao osnovati grupu koja će kasnije postati poznata kao Kino. 1982. grupa je objavila svoj prvi studijski album, “45”. “45” jest album koji više naginje akustičnim zvukovima. Produkcija je vrlo sirova, a glazba mnogo jednostavnija od onoga što će bend stvarati u idućih nekoliko godina. Ipak, ovo je album prepun pjesama koje opisuju stanje mladog uma u društvu koje nije otvoreno ka promjenama, a koje promjenu pak treba iznad svega. Od uvodne pjesme “Время есть, а денег нет” (“Ima vremena, ali nema novaca”) – koja pjeva o mladiću u potrazi za cigaretom, smještajem i hranom, a bez prebijene pare – pa sve do završne “Я — асфальт” (“Ja asfalt”) – koja pak ironično predstavlja protagonista kao asfalt koji očekuje određene monotone dnevne događaje – album je prepun slikovite ironije i satiričnog humora (jedna se od pjesama zove “Aluminijski krastavci”!). Moj je osobni favorit pjesma “Дерево” (“Stablo”). Uz jednostavne zvuke akustične gitare i tihu flautu, Coj pjeva o izuzetnoj predanosti i ljubavi prema nečemu što može nestati svakog trenutka:

“Znam da moje stablo neće preživjeti tjedan.
Znam da je moje stablo, u ovome gradu, bez nade.
Ali ja sve svoje vrijeme provodim s njim,
Sve su mi ostale stvari dosadile.
Čini se da je ovo stablo moj dom,
Čini se da je ovo stablo moj prijatelj.
Posadio sam stablo.”

Publika je album prihvatila objeručke te je pravo putovanje za ovaj bend tek počelo.

HOĆU PROMJENU!

Coj i Kino nastavili su u sličnome tonu sljedećih nekoliko godina. U razdoblju od 1983. do 1986. objvili su još tri albuma krašena sličnom romantičarskom lirikom, ali nadopunjena kompleksnijim instrumentalnim sekcijama i agresivnijim zvukom gitare. Publika se širila sa svakim novim izdanjem te je bend polako stjecao slavu i van okvira underground rock scene. No legendaran je status ova grupa zadobila 1987. kada je nastupila u kultnom sovjetskom filmu “Acca” (“Assa”) pjesmom “Хочу перемен! (“Hoću promjenu!”). Coj se pojavio kao lik koji prkosi društvenom statusu quo te zahtijeva promjenu kroz moć izravnih, karizmatičnih stihova:

“Naša srca zahtijevaju promjene
Naše oči zahtijevaju promjene
U svom smijehu, u svojim suzama, u pulsu naših vena:
Hoćemo promjenu!”

Coj je postao heroj sovjetske mladeži, a grupa Kino najslušanija grupa toga razdoblja. Njihova je popularnost nadišla tijesnu nišu sakrivenih alternativaca i odjeknula prepunim koncertnim dvoranama te proširila cijelim istočnim blokom. Kino je dobivalo pozive za nastupe čak i iz država kao što su Danska i Francuska. U isto se vrijeme, dolaskom Mihaila Gorbačova na čelo države, i stanje u Sovjetskom Savezu počelo mijenjati.

KOLIKO JE JOŠ PJESAMA NENAPISANO?

1988. godine Kino je objavilo album koji je moj osobni favorit – “Группа крови” (“Krvna grupa”). Album je to prepun pjesama koje su neupitno socijalno angažirane, pune inspirativnog poziva na akciju. Od uvodne “Группа крови” (“Krvna grupa”) – pjesme pune žudnje za pokretom ka promjeni predstavljenoj kao ratna zona – do završne pjesme “Легенда” (“Legenda”) – predivno poetične pjesme o “nebu koje se smije te tada pregrize svoj jezik” – album teško da ima ijednu manu. Pjesme su snimljene uz kvalitetnu opremu uvezenu iz Amerike te predstavljaju vrhunac čvrstoće zvuka grupe.

Bend je sljedeće godine objavio album “Звезда по имени Солнце” (“Zvijezda po imenu Sunce”) koji je također predstavljao velik komercijalni i kritički uspjeh. Pripreme za njihov osmi studijski album započele su nedugo potom. Nažalost, kako to nekako uvijek biva s najsjajnijim “prorocima” rocka, Coj je poginuo u prometnoj nesreći 1990., prije dovršetka snimanja (imao je 28 godina). Za njime su ostale demo snimke dovršene od strane ostalih članova benda. Osmi je album (znan kao “Crni album”) ugledao svjetlo dana nekoliko mjeseci nakon kobne nesreće. Njegova je smrt najavila kraj ere mladosti koja se, prije svega, bori za promjenu. Promjena je i došla padom Sovjetskog Saveza 1991. Coj ju nikada nije ugledao.

Interesantna je činjenica da je Coj nedugo prije svoje smrti napisao pjesmu imena “Кукушка” (“Ptica kukavica”), danas znanu i kao njegov proročanski “swan song”. Riječi su te pjesme filozofske, pune pitanja o životu i njegovom smislu.

“Koliko je još pjesama nenapisano?
Reci mi, ptico kukavice.
Otpjevaj.”

Nažalost, u Cojevu slučaju, nije ih bilo mnogo.

ONO NAJBOLJE

Ipak, one pjesme koje jesu napisane i koje ostaju žive kroz neumorne obožavatelje i nove sljedbenike grupe Kino predstavljaju iskreni sjaj jedne mladosti obavijene sivilom, ali i nadom u promjenu. Coj je uvijek bio iskren. Njegovi stihovi nisu krašeni dubokim epitetima i pretencioznim frazama. Oni su direktni, a opet poetični. Njegovi stihovi pričaju priče koje su tamne, a isto tako i priče koje su sretne te priče koje reflektiraju osobu svjesnu svojih mana, svoje okoline i svojih vlastitih sumnji. A čak i kada se slušatelj ne uspije povezati jezično (tekstovi su ipak na ruskom), privlači ga karizma koja jasno odjekuje u dubokoj boji Cojeva glasa i izvrsnih rock aranžmana. Njegove su pjesme pune ljubavi i nade. Voljela bih izdvojiti pet koje smatram da najbolje predstavljaju srž njegove poruke.

“Пачка сигарет” (“Paket cigareta”)

Pjesma je ovo koja govori o osobi koja se našla van sigurnosti svoga vlastitog puta, “gledajući u nečije tuđe nebo iz nečijeg tuđeg prozora.” Coj pjeva o nesigurnosti individualca koji polako gubi samoga sebe. Ipak, taj se isti individualac uspijeva držati za one male konstante svakodnevice (u ovom je slučaju to paket cigareta), a u tome postoji određena doza nade.

“Следи за собой” (“Pazi na sebe“)

„Sutra, negdje, tko zna gdje
Izbiti će rat, epidemija, snažna mećava
I crne rupe u prostranstvu svemira.
Zato pazi na sebe, budi oprezan.“

Trebam li išta reći?

“Хочу перемен! (“Hoću promjenu!”)

Pjesma koja je tijekom ovog teksta već spomenuta i analizirana, a ipak zaslužuje da se ponovno nađe na ovoj kratkoj listi kvintesencijalnog materijala. Ukratko, ovo je nešto što bi se moglo nazvati himnom benda. Danas je često slušana kao protestna pjesma (uključujući i tijekom protesta u Bjelorusiji 2020. i 2021.)

“Закрой за мной дверь” (“Zatvori za mnom vrata“)

Pjesma koja pjeva o hrabrosti uzimanja rizika te potrebe da se osoba okuša u nečemu potencijalno nesigurnome, ali novom. U srži, ovo je pjesma koja poziva na rušenje individualnog status quo-a.

“Кукушка” (“Ptica kukavica”)

Ovo je pjesma koja je također već spomenuta i analizirana. Ipak, ona je u suštini sve što Coj predstavlja.

Viktor Coj i grupa Kino ostavili su neizbrisiv trag u povijesti ruske glazbe. Ipak, njihovu glazbu danas sve više i više otkriva i zapadni svijet. Na mene je osobno ovaj bend ostavio dojam entuzijazma koji se samo povećava svakim novim slušanjem te postao jedna od niti vodilja u nadi za promjenu tijekom monotonih dana korone. Coj je gradio svjetove prepune sunca, noći, zvijezda i ljubavi. Ti će svjetovi ostati stajati vječno, uvijek pozivajući slušatelje u svoju drhtavu, ali neobično jaku toplinu.

Piše: Ana Lešković