IN MEMORIAM: Balaševiću… (2/2)
20. veljače 2021.
Ana Lešković (25 Članci)
Podijeli

IN MEMORIAM: Balaševiću… (2/2)

Sjedim ovdje, eto, već neko vrijeme i pokušavam naći riječi koje bi mogle opisati bar fragment ovog sivila koje trenutno osjećam. Umro je Đorđe Balašević, Đole, panonski mornar. Ali riječi nema.

Uz Balaševića se odrastalo. Uz Balaševića se sazrijevalo. Uz Balaševića se starilo. Prvu sam svoju pjesmu po sluhu na gitari „skinula“ uz Balaševićev „Slow motion“. Sjećam se dana kada mi je tata puštao njegove najveće hitove na CD kompilacijama jugoslavenskih velikana. Sjećam se mnogobrojnih noći koje sam provela slušajući njegove stihove sa svojim prijateljima, katkad trijeznih, katkad i ne baš. Poznajem one iskonske suze, isto kao i onaj iskonski smijeh, koji je mogao postići jedino Balašević tim svojim stihovima, toliko prekrasnim, toliko poetičnim, toliko „balaševićevskim“. Ali, eto, nema ga više. A riječi da se sve to opiše ne postoje – osim onih koje je sam Balašević ostavio. Navest ću, u njegovu čast, neke koje smatram da najbolje slikaju ono što je on bio, a samim time i što smo svi mi. Jer, na koncu, Balašević je pjevao za sve nas, osjećajući emocije koje su sakrivene negdje duboko, a koje su opet sama srž svega što postoji. Ljubav, sreća, nesreća, traganje, užitak i naša prosta duša slovenska.

„Uplaši me sjaj milion sveća kad se nebom popali“

I uplaši te. I ne znaš što ćeš tada. I onda shvatiš da si živ. Ali taj sjaj ostaje.

„O, zar moram da vam ponovim – okanite se njih jer sve ću da vas polomim“.

Ovo je pjesma napisana 1986. godine, a navodno u čast Kosova. Ona pjeva o fundamentalnoj korelaciji dobra i zla, o razgovoru između suca i čovjeka koji, prije svega, želi zaštiti ono što je pravedno stekao tijekom života. To nešto vrijedi sve – a u ono što nekome vrijedi sve se ne dira.

„Odlazi cirkus iz našeg malog grada.“

Laku noć dame i gospodo
Eto, i ova predstava je završena
Nadam se da ste uživali u njoj
Bilo je zadovoljstvo glupirati se
za vas sve ove godine

Nadam se da ćemo se još videti
U nekom drugom gradu,
Na nekoj drugoj predstavi,
U nekom drugom cirkusu.

„U maju još uvek zriju komšijske bašte, ali trešnje i zelene kajsije kradu druga deca“

Rođenje, odrastanje, starenje. Krug koji se nezaustavljivo ponavlja smjenjujući one iskusne s novom mladosti. Tako je sad otišao Balašević. Red je na neke nove klince.

„Stade sve, samo život prođe“

Ovaj stih izrazito dobro funkcionira u sklopu svoje pjesme („Regruteska“), a još moćnije i izvan nje. Jednostavno rečeno – poezija. Kada malo razmislim, tako je nekako s većinom Balaševićevih stihova.

„Ko nije drvo razumeo prvo pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio i shvatit će kad-tad da ne zna šta je hlad“

Ovo je stih koji mi je ukrao mnogobrojne sate svojom kompleksnom jednostavnošću. Smatram da ga je jednostavno razumjeti na nekoj površno-filozofskoj razini, a zapravo nemoguće bez određenih životnih iskustava. Nisam sigurna da sam ta iskustva još doživjela te samim time niti da ga mogu razumjeti „u praksi“. Bolje mi je da još ništa ne sadim.

„Samo da rata ne bude“

Znaš šta, neka mora sve potope,
nek se glečeri razvale, večni snegovi otope.
Pa šta, kiše neka ne prestaju,
neka gromovi polude, samo rata da ne bude!

Znaš šta, nek se doba preokrenu,
nek se zvezde uznemire, nek se planine pokrenu.
Pa šta, vetri nek pomahnitaju,
nek se vulkani probude, samo rata da ne bude!

“Možda i nisam neki biser, ali sam barem svoj režiser, sam za sebe smišljam zaplete i kraj, koristeći uglavnom laku tehniku – slow motion”

Danas je cijeli svijet nekako ubrzan, čak i uz ograničenja prouzročena koronom. Često dolazi do gubitka kontrole. Odgovor je, naravno (da se napravim Englezom) – “take it easy”. U Balaševićevu je rječniku ekvivalent toga “slow motion”. On i je bio svoj vlastiti režiser, shvaćajući život kao nešto prolazno, a dosljednost samome sebi kao nešto što ostavlja istinski trag. Smišljao je zaplete i kraj za junake svojih pjesama te time i nama pružio uvid u njegov vlastiti “screenplay”. Njegovih je pjesama mnogo, a ipak su sve one u svojoj srži Đole. Iskrenosti ne manjka, a to potvrđuje kvalitetu njegove umjetnosti. Od Mure pa do Morave (i našire), nitko ga neće zaboraviti.

Ovim ću stihom zatvoriti ovaj tekst. Iako neupitno postoji još bezbroj Balaševićevih riječi koje sam mogla navesti, na koncu to postaje količina koja je prevelika i za kakvu enciklopediju, a kamoli za ovakvu malu kolumnu. Posvetu ostavljam za sve Vase Ladačke, provincijalke, petle, januare, Bože, protine kćeri, saputnike, namćore, Ilone, celovečernje kidove, ljubitelje ringišpila i cirkusa, prve ljubavi, prave ljubavi, tužne ljubavi, najjače ljubavi, strahove, sreće, nesreće, dobre likove, ne-tako-dobre likove, miševe, labude i, naravno, za narodnjake.

Foto: Nikola Knežević