RECENZIJA: St. Vincent: “Daddy’s Home” – kompleksan svijet ispjevan kroz zvuk sedamdesetih
18. svibnja 2021.
Ana Lešković (25 Članci)
Podijeli

RECENZIJA: St. Vincent: “Daddy’s Home” – kompleksan svijet ispjevan kroz zvuk sedamdesetih

St. Vincent, pravog imena Annie Clark, vratila se s novim albuma „Daddy’s Home“. Album se sastoji od jedanaest pjesama (plus tri kratka interludija) nastalih u New Yorku, a inspiriranih američkim bendovima sedamdesetih.

Među tim se bendovima nalaze Steely Dan, Yes, War, itd. Vrlo je osjetan i utjecaj funk scene i psihodelije Pink Floyda. Ipak, „Daddy’s Home“ ne zvuči kao hommage jednom prošlom razdoblju glazbe, već vrlo kompleksan svijet koji iz svoje inspiracije uzima ono najbolje te stvara nešto što je jedinstveno samome sebi – prirodno i tužno. St. Vincent je za album stvorila personu „kraljice ljepote na benzodiazepinima“ te, kroz njenu krinku, ispjevala različita iskustva iz osobnoga života – od teških trenutaka u romantičnoj vezi, preko smrti prijatelja pa do povratka njenoga oca iz zatvora. Album je ovo pun magije koja je mjestimično teška za procesirati, a opet toliko neodoljiva da ju se ne može prestati slušati.

„Daddy’s Home“ otvara pjesma „Pay Your Way in Pain“, također prvi singl albuma. Ovo je i lirski i atmosferski savršen uvod za album, funky ritam kontrastiran s gotovo distopijskim tekstom. Pjesma „Down and Out Downtown“ puna je emocije te bazirana oko odličnih vokala. Treća je pjesma ujedno i naslovna „Daddy’s Home“. Otac Annie Clark prije deset je godina završio u zatvoru te je iz njega pušten nedavno. Upravo je njegov povratak inspiracija za cijeli album. Ipak, jedino je ova pjesma ta koja direktno spominje ovaj događaj.

S druge strane, kolekcija ploča koja je inspirirala cijeli album pripada njenom ocu i tako u centar postojanja „Daddy’s Home“ neizbježno stavlja njegov lik. „Live in the Dream“ četvrta je pjesma albuma, psihodelični eksperiment koji neodoljivo podsjeća na Pink Floyd, bazirana oko ideje da „ja ne živim u svome snu, moj san živi u meni.“ „The Melting of the Sun“ drugi je singl albuma, feministička soul balada. St. Vincent svoju personu gotovo u potpunosti odbacuje na potencijalno najosobnijoj pjesmi albuma, prekrasnoj „The Laughing Man“, koja pjeva o smrti njena prijatelja. Vraća ju na pjesmi „Down“, trećem singlu, energičnoj funk stvari koja živi u svijetu osvetničke fantazije. „Somebody Like Me“ istražuje svijet iluzije oko osobe koju volimo, dok „My Baby Wants a Baby“ predstavlja savršenu sumarizaciju svega što St. Vincent može ponuditi kao tekstopisac – igru riječi, gotovo neugodnu subjektivnost te konstantno propitkivanje svoga vlastitog identiteta.

„…At the Holiday Party“ atmosferski podsjeća na pjesmu s njenog prijašnjeg albuma („Masseduction“) naslova „Slow Disco“ te pjeva o osobnim trenucima slabosti sakrivenim iza fasade skupe odjeće i supstanci. „Candy Darling“ završna je pjesma te hommage glumačkoj ikoni New Yorka sedamdesetih, muzi Andyja Warhola, Candy Darling. Upravo je ona služila kao inspiracija za personu koju je St. Vincent stvorila za album.

„Daddy’s Home“ mračan je svijet osobnog propitkivanja i čvrste glazbenosti. St. Vincent svakim izdanjem nudi nešto novo. Ovo je album koji na prvu najmanje zvuči kao da je njen. S druge strane, ovo je album koji je do sada najosobniji, potencijalno najranjiviji. Produkcija je sjajna, a osjećaj mračnog New Yorka sedamdesetih uvjerljiv i vrlo privlačan. Uistinu odličan album.

Ocjena
5 out of 5

5

Izvrsno
5 out of 5