Da je najgori film u pitanju M. Night Shyamalan izvazvat će veliku zainteresiranost publike, kako zbog svojeg jedinstvenog pristupa filmu, tako i zbog čestog psihološkog ili znanstveno-fantastičnog efekta koji će običnu priču dići na jednu puno posebniju razinu.
Triler “Old”, koji smo imali prilike gledati u Cinestar kinima u dijelu godine kada baš i nema nešto previše zanimljivih filmova izuzev “Space Jama” i nekih kvazi humorističnih akcija, jedan je u nizu Shyamalanovih djela koji već pri gledanju trailera daje naslutiti da je riječ o nečemu što nije samo klasični triler, nego i psihološki s jednom neobičnom porukom, ali io koji prilazi granici s horor ili znanstveno-fantastičnim žanrom. Temeljen na francusko-švicarskom romanu “Sandcastle” autora Pierrea Oscara Levyja i Frederika Peetersa, film govori o klasičnoj obitelji s određenim trzavicama, po mogućnosti i zdravstvenim, koja se odlučuje na putovanje u tropske krajeve, točnije neistražene krajeve u kojima će njihova djeca provesti najbolji odmor u životu nakon čega će im priopćiti tužne vijesti. Život nikada više neće biti isti, ne samo zbog činjenice da se bračni par rastaje i da majka djece ima tumor za koji se tek treba utvrditi je li smrtonosan, nego i zbog toga što je im se najbolji odmor života pretvoriti u pravi tropski pakao.
Od samog početka filma jasno je da se nešto čudno događa, nije to onaj klasičan odmor, sve je presavršeno, svi su previše ljubazni, odnosi između osoblja hotela i obitelji su suviše umjetni, ali psihološki jako napeti. Kada je netko ranjiv lakše je upravljati njime, a naivna obitelj na prijedlog “upravitelja” hotela upućuje se na plažu koju ne preporučuju svakome i koja je pravi raj na zemlji. Raj k’o raj, ima svoje mane i klopke, a naivna obitelj prihvaća priču zbog koje riskira vlastiti život. Samo toga još nije svjesna. Ključnu cameo ulogu ima i M. Night Shyamalan koji glumi vozača do tog raja, ali i špijuna negativaca ili pozitivaca. O ovoj dilemi nešto kasnije.
Na putovanju im se pridružila još jedna tipična, naivna obitelj s određenim trzavicama, a za razliku od prve obitelji koja ima problema s rastavom i tumorom, druga ima jedino problema s muškim dijelom, liječnikom s manjkom samopouzdanja, određenim preispitivanjima njegove Hipokratove zakletve, ali i vlastitim mentalnim borbama. No, ove obitelji shvaćaju kako nisu same na plaži pa im se uskoro priključuje i treći par u kojem supruga ima problema s epilepsijom. Prvotno su se svi upoznali samo usputno u hotelu, a nisu niti sanjali da će uskoro ovisiti jedni o drugima na ukletoj plaži. Ovo mjesto ima nešto neobično u sebi zbog čega im se događaju čudne stvari. Naime, iz nekog razloga tijekom boravka na ovoj plaži dolazi do ubrzanog starenja i to tolikom brzinom da vrijeme od začeća do rođenja djeteta prođe u par sati. I nije to jedini problem! Od zla svi želimo pobjeći, a ova plaža zbog svojih nekih magičnih i magnetskih stijena onemogućuje izlaz. Dakle, osim fizičkog, ova plaža predstavlja i mentalno zlostavljanje, a glavni akteri nikako da shvate stvarne razloge. Psihološko uništenje ide do te mjere da se pojedinci počinju boriti isključivo za vlastite interese. Kako tipično ljudski, bahato i licemjerno! Dakle, fizičko i mentalno zlostavljanje zapravo je i veliki ljudski test koji će rijetki proći, odnosno doslovno samo prvospomenuta obitelj Cappa koju glume Gael García Bernal i Vicky Krieps (roditelji), odnosno Nolan River, Luca Faustino Rodriguez, Alex Wolff i Emun Elliott (sin u različitim fazama starenja) te Alexa Swinton, Thomasin McKenzie i Embeth Davidtz (kćer u razlitim fazama starenja). Dolazi i do smjene generacije, novih egzistencijalnih i psiholoških testova, a u kojima jedino preživljavaju djeca, odnosno sad već odrasli ljudi Trent i Maddox Cappa. Jasno im je da su iscrpili sve svoje mogućnosti za izlaskom i to u manje od jednog dana koliko je bilo potrebno da roditelji ostare i umre, te da djeca dođu otprilike do sličnih godina svojih roditelja. Svjesni su situacije, ali s druge strane i činjenice da će makar doživjeti kraj zajedno, kao brat i sestra te ih volja za životom i očaj tjeraju na još jedan pokušaj koji su slučajno otkrili. Naime, tijekom boravka u hotelu Trent je upoznao misterioznog Idliba koji s njim u igri komunicira putem posebnih znakova kojima se mogu odgonetnuti riječi koje su htjeli izreći. Trent i Idliba iznimno su napredna djeca koja ovaj život gledaju drugačijim očima. U svemu je ključna poruka kako Idlibov otac, upravitelj hotela, ne voli koralje, što im daje do znanja da bi se trebali zaputiti prema obližnim koraljima koji bi mogli poslužiti kao zaštitni sloj u tom cijelom megnetskom ili energetskom polju zbog kojeg naglo stare. Uspijevaju zadnjim atomima snage proći koralje i preživjeti te rasplesti cijelu nepoznanicu oko onoga što im se događalo u zadnja 24 sata.
Vraćaju se u hotel, shvaćaju da ih je nasukala skupina prevaranata i prijavljuju ih policiji te konačno nastavljaju živjeti normalnim životom. Odnosno u onim godinama koje su im ostale, a to je otprilike pola života. No, vraćam se na ranije spomenutu dilemu i postavljam pitanja – je li to život, jesu li zapravo preživljeli ujedno i odlučili o sudbini milijuna ljudi u svijetu, jesu li negativci zapravo pozitivci u cijeloj priči? Ono što Trent i Maddox nisu svjesni jest da je područje plaže zapravo, kako su ga nazvali, dar od prirode i Boga, mjesto na kojem se mogu nad određenim krhkim ili nezdravim obiteljima u vrlo brzo vrijeme obaviti fizički i psihološki testovi te pronaći lijekovi za izliječenje ostatka planeta, makar se žrtvovali njihovi životi. Jer vremena nema, a nema ga ni na plaži.
Jesu li Trent i Maddox zapravo krivi za smrt milijuna ljudi jer su spriječili daljnje ispitivanje i otkrivanje lijekova ili su ipak heroji cijele ove priče? Je li pravilno žrtvovati manjinu za spas većine? Je li bolje biti pijan nego star? U konačnici i nije važno jer ćemo svi kad tad umrijeti, Prirodnom, ubrzanom ili nasilnom smrću, a vječni život ne postoji. Ili postoji samo u glavama vjernika koji misle da je pogrebni život podijeljen na raj i pakao. Sjetim se riječi svoje profesorice hrvatskog jezika još u srednjoj školi. Život je zapravo kazna za svakog čovjeka, jer ga samim rođenjem odvodi prema smrti. M. Night Shyamalan pozabavio se svim ovim dilemama i ostavlja na gledatelju da sam zaključi kojoj će se strani prikloniti. I ima li smisla prikloniti se. Ali mogao je to i puno bolje učiniti. Odabirom slabe glumačke postave, izuzev shizofreničnog liječnika Charlesa, kojeg glumi Rufus Sewell, te malca Idliba kojeg glumi Kailen June, nije previše ozbiljno pristupio uprizorenju priče i tijekom cijelog filma mogu se osjetiti sve njegove slabe točke. Jasno mi je da se sve oko ovih obitelji kreće jednim umjetnim smjerom, ali ne moraju zbog toga i ove obitelji biti umjetne. Kao da su svi bili dio nekog imaginarnog života, a ne samo žrtve.
Trailer je na kraju još jednom pokazao da nekada u njega sve zanimljivo, napeto i strašljivo može stati. I da se još jednom potvrđuje ono nepisano pravilo – odličan trailer, loš film. Dakako, nije ovo loš film, nego samo osrednje ostvarenje M. Nighta koje je ostalo samo na tome da sami moramo odlučiti koji je ishod filma i da je upravo taj ishod i jedino o čemu ćemo razmišljati kada izađemo iz kina. Nekome možda dovoljno, ali ljubiteljima trilera nedovoljno za vrlo dobru ocjenu. U trileru se očekuje i ponešto eksplicitnih scena, što ne mora biti nužno, ali M. Night je često izbjegavao prikaz nasilja i pogotovo krvi. No, izgleda da je ovo bio pokušaj stvaranja trilera koji će u konačnici više biti horor zbog kojeg će se neki klinac u kinu prestrašiti.
Bolje biti pijan nego star? Itekako! A možda je bolje pijan ili napušen gledajući ovaj film, sigurno bi bilo napetije. Zbog krajnje dileme oko ljudske egzistencije i poruke koju sami moramo shvatiti i o njoj odlučiti, nešto viša ocjena filmu koji je sve do kraja imao samo prolaznu ocjenu. Ali i to je razlog zbog kojeg volim M. Nighta, tipični zaokreti zbog kojih će vas ostaviti u razmišljanju jedno dulje vrijeme.