“Lipanj, srpanj, kolovoz” najbolji je album koji je Damir Urban objavio još od “Žena dijete”.
Istodobno najkonvencionalniji i najhermetičniji album u njegovoj diskografiji predstavlja sliku zrelog autora koji je napokon uspio pobjeći od sjena vlastite mladosti. No, da bi se ovaj album pošteno prosudio i upio, slušatelj koji je poput mene odrastao uz “Otrovnu kišu” i “Ženu dijete” također mora odbaciti vlastite koncepcije o autorovom opusu.
Od sredine nultih, bar kod mene, prevladavao je dojam da je Urban ostao zaglavljen u vlastitim manirizmima, potpuno svjestan njihove efektnosti, ali i ograničenja. Svi njegovi albumi nakon “Žena dijete” bili su svojevrsna svjedočanstva tih unutrašnjih previranja. Svaki od njih je redovno sadržavao zanimljive pjesme, aranžmanska rješenja i stihove, no kao cjeline počesto su bili manjkavi i nedorečeni. Na prva dva samostalna albuma Damir Urban je uspostavio formulu koju je potom u živim nastupima s pratećom četvorkom razvio do krajnjih granica, osebujnu vrstu labavog alter rocka koji najbolje funkcionira kroz neprekidne dekonstrukcije. Upravo zato njihova diskografija tijekom posljednjih dvadeset godina uključuje podjednak broj studijskih i koncertnih albuma. “Lipanj, srpanj, kolovoz” predstavlja prekid te prakse.
Ovo velikim dijelom nije rock album, ovo je šansonijerski album uglavnom oslonjen na pop rock aranžmane. Podijeljen u dvije cjeline, “bendovsku” i “kantautorsku”, album zvuči izrazito stilski i poetski koherentno. Prva asocijacija kad se čuju dugački zakučasti stihovi i prigušena atmosfera ovog albuma je Arsen Dedić. Naravno, Damir Urban nije (još) tako ubojito sarkastičan, duhovit i domišljat kao Arsen u zrelim godinama, ali se ne prepušta jeftinom produkcijskom triku koji mu je pod rukom. Većina ovih pjesama, barem onih na prvom disku, je varljivo radiofonična, no kad pažljivije poslušate singlove poput “Kavez nije dom” ili “Div” shvatite da se ne radi o melodramatičnom adult oriented rocku kakav odaje prvi dojam. Autoru se u prošlosti moglo prigovoriti na “ekaveovskom” simbolizmu, no ovdje toga nema.
Ove pjesme zvuče kao fragmenti zamagljene svakodnevice, dijelovi samo autoru poznatog šireg narativa. Ta zatvorena tekstualna crta u direktnom je sukobu s relativno konvencionalnom instrumentalizacijom. Iako se to načelno može učiniti manom, album uvelike profitira zbog te tenzije, nudeći tvrdoglavo osobnu viziju unutar vrlo pitkog ruha.
Foto: Milica Czerny Urban